^reicjo^or
V\recemu Sxàan'^u.
      Malo sta imam nadodati onomu, sto sam rekao u Predgovoru, napi-sanu tamo pred 27 godina. Svatko ce opaziti, ako i na brzu ruku prolista ovo Izdanje, koliko je izpravnije i savrsenije glede jezika, osobito u talijan-skom znacenju rieci, a znatno podpunije, jer je priraslo do preko petnaest tisuca novih rieci, crpljenih sto iz puckoga govora, Ho iz skolskih i poucnih kvjiga.
       Ipak mi je njesto reci glede pravopisa. Jos nismo na cistu s otitn blazenìm pitanjem. Od nedavna se pojavila nova struja, i ta kao da sve to vise preotimlje mah sbog toga, sto je s visega mjesta propisano, da se skolske knjige imaju drzati posve fonetickoga pravopisa, da se ima uvestì njekakvo nejasno i klimavo nacelo: „pisi, kako govoris.“ Ja u rjecnickom poredanju rieci niesam mogao prihvatiti toga nacela, dapace sam osvjedocen, da je bolje ovo drugo: „pisi za oko, a govori za uho.“ U tom me bodre i rieci sv. Avgustina: „senno debetur auribus," i primjer, kako se sluze dan danas svi izobrazeni narodi u pisanju svoga jezika. Ja se dakle drzim ponajvec eti-molozkoga pravopisa, udesena prema umjerenoj fonetici. Gdje gdje pocela se jos uvadjati i njekakva nova pismena, kao prekrizeno d, repato 1, pak na-glaseno gin (sto bi mozda najbolje odgovaralo sadasnjemu suslavu nase abecede); pak za volju njekakvu dvolicnu imenu popustilo se i u padeznih dokoncajih plurala, te nasa hrvatska Slovnica, do malo prije najblizakéerka staroslovjenskoga jezika i sestrica sjevernih slavenskih narjecja, morala se lisiti liepoga bogatstva svojih padeza, povela se za lahkocom, pa se bojati, da ne spadne do skora na stepen siromasnoga bugarskoga narjecja. — Sliedeé