kako su je na Alpama i na Jadranu, sa vecim pravom, pretstavljali Italijani.
  Dinastija Habzburga i ono sto je pretstavljalo onaj nejasni pojam »Austrije«, koji se obrazovao oko te dinastije i u najuzoj vezi sa njome, imali su u prvom redu da odrze borbu sa ta dva rastvorna elementa. Kako se pak ta dva elementa u isto vreme sukobljuju upravo sa Jugoslovenima, u glavnome Hrvatima, kojima osporavaju jedni citavo istocno jadransko primorje, drugi nekoliko zupanija, pa i samu samo-stalnost Hrvatskoga sabora i vlade, taktika Dvora se namece sama: Dvor ce namigivati Hrvatima, a Hrvati ce se obmanjivati da ce Habzburg, zbog svog rodenog interesa, da podupire interese hrvatskoga naroda. Curia est pro no bis.
  Na taj nacin i zbog te unutrasnje strukture onog habzburskog politic-kog konglomerata prisustvujemo sve do sredine sezdesetih godina od strane Dvora jednome stavu, koji izgleda ponekiput prijateljski prema Hrvatima u poredenju sa stavom prema Italij-anima i prema Madarima. Jedan pored svih drugih razloga, a pogotovo pored razloga
0	izbegavanju borbe na svim frontovima, mora da je bio za Habzburga fakt, da dok su Madari, a tako i Italijani, vec odavno imali jedan konkretan i izgraden nacionalni program, koji je bio postao teznjom citavog naroda, Jugosloveni nisu, kako jé vec izlozeno, dosli do toga da izgrade jedan precizan i konkretan nacionalni program, a kamo li tek da citav narod okupe na njegovoj bazi. Pored sve one gore podvucene saglasnosti u osnovnom principu nacionalnog jedinstva, konkretni programi, koji su se u toku nekih dvadeset — trideset godina upravo u pocetku sezdesetih bili sastavili, bili su meduso-bno odlucno protivni. H'rv at Ante Starcevic je smatrao najvecim narodnim izdaj-nikom Jugo slovena biskupa Strosmajera, ali i Strosmajer-Racki-eva grupa, koja je bila nosilica jugoslovenske nacionalne ideje, jedino zbog toga nije dolazila u protivurecje sa Knjazom Mihajlom sto je pazljivo izbegavala da pristupi nekom konkretizovanju, kako ce se ostvariti taj jugoslovenski nacionalni program.
  Suvisno je ispitivati koji su razlozi omeli Josipa Jurja Strosmajera
1	sve njegove poklonike da pristupe tome konkretiziranju; dovoljno je utvrditi fakt, a taj fakt je takav, da su mnogi Srbi velikoga patriotu proglasavali austrijancem, da su Dvor i vojska imali prema njemu najvece nepoverenje, a da su plemenski partikulariste klerikalci, potkraj zivota velikoga biskupa, mogli da zloupotrebe njegovo ime, da pokrenu politicki pokret dijametralno oprecan njegovim idealima.
  Zasto je Strosmajer, zasto su svi vodeci Jugosloveni njegove orijenr tacije propustili da taj nacionalni program konkretiziraju? Momentani i sporadicni pokusaji ponekoga od njih u tom smislu dokazuju da se ipak osecala potreba da se to ucini, ako ne zbog drugoga, a ono zbog toga da se da evoluciji narodne duse jedna precizna orijentacija. Kao takav pokusaj spomenu cu da je pokojni svestenik Miho Pavlinovic, pozniji osnivac klerikalnog i partikularistickog pokreta u Dalmaciji, negde pocetkom sezdesetih godina bio poslao rektoru zadarskog »11 Nazionala« Natku Nodilu napis, u kome je pledirao da Dalmacija treba
39