njegove smrti dovrsio Anseimo de Boodt. Kolunicev zemljak, ostrogonski nad-biskup Antun Vrancic, doveo ga je 1568 u Bee na dvor cara i kralja Rudolfa, koji ga je imenovao »dvorskim portretistom, slikarom i vajarom«. U Becu je zivio sve do svoje smrti. Ovdje nastaju i njegova najznacajnija djela, potretni bakro-rezi najznatnijih licnosti na beckom dvoru, medu njima i portreti njegova za-stitnika nadbiskupa Antuna Vrancica. Ima od njega i nekoliko geografijskih karata i veduta. Kolunic se smatra posljednjim pretstavnikom tehnike Marcantonia Raimondija. Kristeller istice izvanrednu cistocu i jednolicnost u vodenju linija i prekrasni sjaj tonova na njegovim bakrorezima. U njegovu kasnijem radu utjecu na nj nizozemski majstori. U svojim portretima povodili su se za Kolunicem Jean Rebel (odlicni francuski bakrorezac potkraj XVI stoljeca) i njemacki bakro-resci XVII stoljeca Matija i J. F. Greuter, koji su djelovali u Rimu.
      U Sibeniku se rodio oko godine 1538 (gdje je umro 1592) i bakrorezac Natale di Girolamo Bonifazio (Natalis Bonifacius Sibenicensis). Rezao je u bakar slike F. Zuccara, Tiziana i Rafaela. Prvi je njegov poznati bakrorez (po Tizianovu sv. Jeronimu) datiran 1571. Djelovao je u Rimu, a po svoj prilici i u Mlecima. Ima od njega i geografijskih karata i veduta. 1590 izveo je bakroreze za djelo Domenica Fontane »Della Trasportazione dell’ Obelisco«, na kojima je prikazao podizanje cuvenog obeliska na trgu sv. Petra u Rimu god. 1586.
     Barocnog slikara Federika Benkovica (Federighetto da Dalmazia, Ben-covich Schiavon) prikazao je prvi u nas Ivan Kukuljevic Sakcinski 1859, ne mogavsi utvrditi ni vrijeme ni mjesto njegova rodenja (koje bi, po njegovu misljenju, mogao biti Dubrovnik, Hvar, Omis ili Sibenik) ni njegove smrti. Danas se zna, da je Benkovic umro 8 srpnja 1753 u Gorici. Kako se u knjizi umrlih goricke crkve sv. Hilarija kaze, da je umro u 76 godini zivota, roden je on godine 1677. Cinjenica, da je Kukuljevic 1854 u Omisu, u kuci Jerolima Benkovica (»potomka« majstorova) nasao dva umjetnikova autoportreta, neke njegove crteze i ploce bakropisa, dalje, da se jedan od autoportreta sacuvao jos do nedavno u Omisu, a pored njega i neki dokumenti o majstorovu zivotu, pa najposlije i to, da se on sam potpisivao »Bencovich Schiavon«, upucuje na to, da je on doista roden u Dalmaciji. Ucio je u Mlecima i Bologni (kod Carla Cignanija). Najvise je na nj utjecala umjetnost Correggiova. 1716 je u Mlecima, gdje je bio ucitelj Rosalbe Carriere. Kasnije bio je u Milanu i Becu, a onda kao dvorski slikar kneza izbornika Lotara Franje Schònborna u Pommersfeldenu i Wiirzburgu. Prema R. Pallucchiniju danas je sacuvano od Benkovicevih djela osamnaest slika, sest crteza i jedan bakropis. Ali u najnovije vrijeme iskrsavaju cesce nova, dosada nepoznata djela majstorova. (U »Strossmayerovoj galeriji« u Zagrebu ima od
60