najvise za stovanje svojih velikih mucenika cije su moci iz unistenih bazilika pokupili i sada pohranili na tom od vajkada svetom mjestu. U borbi Solinjana protiv barbara bili su to posljednji napori koji su donekle imali kratkotrajan uspjeh. Vec desetak godina kasnije obnovile su se sve to zesce navale Avara pojacanih cetama Hrvata; tada ni zidine ni kule inace dobro utvrdene Salone, niti hrabrost stanovnika nisu mogie odoljeti sili neprijatelja i glavni grad stare Dalmacije padne u ruke nemilosrdnih avarskih osvajaca.
      Grad je bio tako temeljito porusen i razoren da je izgledao kao ogromna rusevina. I doista iza polaska Avara Hrvati nisu se mogli naseljavati u ovoj pu-stosi vec su svuda naokolo za svoja naselja izabrali samo djelomice ponisene rimske vile rustike koje su lakse mogli adap tirati za svoje stano van je. Jedan dio pucanstva stare Salone pobjegne na blize otoke, drugi je trazio i nasao spas unutar cvrstih zidina Dioklecijanove palace.
      Ovdje je romanski elemenat, opkoljen naokolo osvajacima zemlje, skromno zivotario dalje i cuvao stare tradicije i krscansku vjeru. Da je ovom malenom broju Solinjana uopce bio moguc opstanak, imaju oni jedino zahvaliti cinjenici sto su imali Slobodan izlaz na more. Tek kad su uspjeli da ustanove neki sporazum sa vec stalno naseljenim Hrvatima, odahnuli su pod boljim okolnostima.
      Ista ili slicna sudbina Salone zadesila je i druge gradove stare Dalmacije. Samo naselja na otocima ili na kojem poluotoku koji se mogao donekle braniti od navale s kopna, bila su postedena od avarske i slavenske invazije. Tako na sje-veru otok Krk i grad istog imena, Cres s gradom Osorom, otok i grad Rab i mozda samo ispocetka ostalo otocje do Mljeta i Lastova, na kopnu Zadar, Trogir, Split i Ragusium (Dubrovnik). Ovi otoci i gradovi sacinjavaju od sredine VII v. dalje bizantinsku Dalmaciju koja je politicki bila odvisna od eksarhata u Ravenni.
     Malo iza pada Salone vladao je u Rimu papa Ivan IV rodom Dalmatinac. Zabrinut za tesku sudbinu svojih zemljaka on god. 641 salje opata Martina u Dalmaciju i Istru s mnogo novca da iskupi zarobljenike od pogana. Opat Martin iz-vrsio je nalog i tom prigodom prenio u Rim iz solinskih rusevina moci dalmantin-skih mucenika, medu njima i moci Sv. Dujma i Sv. Venancija. Papa Ivan IV dao je ove svete moci sahraniti blizu Lateranske bazilike u posebnoj kapelici koja se od tada zove oratorij Sv. Venancija, te u krasnom mozaiku apside predstaviti solinske mucenike i sv. Maura iz Istre (Poreca). Ova do danas odlicno sacuvana umjetnina je zadnji spomenik antikne Dalmacije. Ona istodobno monumentalno svjedoci o dolasku Slavena na obale Jadrana i o pocetku nove historijske periode.
Mihovil Abramic
9
31