na morsku obalu. Ostatke ovih utvrdenih naseoba na visinama nas narod zove obic-no imenom gradina; rimski pisci upotrebljavaju rijec oppidum kada o njima go-vore. Bilo ih je velikih i prostranih, gdje je stalno boravilo nekoliko zupa, bilo i manjih koje su sluzile kao utociste i skloniste za vrijeme pogibelji. Takvih gradina nalazimo i na nasem primorju obicno malo udaljeno od same obale. Veliki humci nagomilanog kamenja (gomile) koje se cesto redaju takoder na nasemu primorju, predstavljaju grobove ilirskih prvaka.
      Ilirskim plemenima na jugu i to Ardijejima uspjelo je, valjda pod posrednim uplivom grckih susjeda, organizovati narodnu drzavu, cija je najveca moc spojena uz ime kralja Agrona (umro 230 pr. Kr.) i njegove energicne supruge i nasljednice kraljice Teute. Prvi cilj agresivne ardijejske politike bile su grcke kolonije i go-spodarstvo na Jadranu. Ilirska mornarica malo po malo postala je apsolutna go-spodarica Jadrana, cak i Jonskog mora. Ali svojim gusarenjem dosli su Iliri i morali su doci u sukob s rimskom drzavom koja je bila, osobito poslije prvoga punskog rata, u stalnom ekspanzivnom razvitku. Tada se je pojavila za prvi put rimska moc na istocnoj obali Jadrana, toboze kao zastitnica grckog zivlja potlacenog od Ilira, ali zapravo da afirmise svoju hegemoniju na moru i svoje aspiracije na ilirsku zemlju. Uz svu hrabrost i navalnu moc Iliri su imali samo privremenih uspjeha ali rimskoj organizaciji i rimskom oruzju nisu bili dorasli. Prvi sukob svrsio je s porazom ardijejske drzave, Rimljani su god. 228 slavili u Rimu svoj prvi triumf »ex Illurieis«. U otporu protiv rimske moci nisu imali bolju srecu ni Agronovi nasljednici, koji su trazili savez s grckom Makedonijom protiv zajednickog neprijatelja, niti lukavi Grk Demetrios, gospodar Hvara; Genthios, zadnji ilirski kralj, bio je god. 167 pr. Kr. zarobljen i uveden u triumfu u Rim. Tako su postali Rimljani gospodari obale juznog Jadrana i grckih kolonija, akoprem su ovima dozvolili neku fiktivnu sa-mostalnost.
     Sjeverni Jadran i unutrasnjost ilirske zemlje bili su jos slobodni. Kon-sekventna rimska politika trazila je bezuvjetno spoj izmedu Italije i novih posjeda u Grckoj takoder kopnenim putem.
     Tako je postao sukob s drugim ilirskim plemenima, osobito s hrabrim rato-bornim Delmatima, neizbjeziv. Ratovanje je zapocelo u godini 156 pr. Kr. i trajalo je vise od 160 godina. Najzilaviji otpor Delmata i njihovo junastvo opetovano je dokazalo Rimijanima da osvajanje ilirske zemlje nije laka stvar i da zahtijeva ve-like zrtve i mnogo krvi. Rimljani su najprije pokusali prodrijeti u unutarnjost s juga kroz neretljansku dolinu. Delmati izgubise god. 155 usprkos herojskog otpora svoju glavnu utvrdu Delminium, gradinu na Lib Pianini na Duvanjskom Polju, i Rimljani slavise svoj prvi triumf »de Delmateis«. Na sjeveru su ilirski Japudi svo-
20