dalmatinskim gradovima od Raba do Kotora domace slikare, koje bi mogli nazvati »dalmatinskim primitivcima«. Ovi majstori slikaju Raspela, Madone i poliptihe sa nizom svetaca u odjelitim poljima slikane na pozlacenom drvenom fondu. Sveci su u ovim slikama kostunjave figure strogih erta; njihove izduzene proporeije, njihov smjestaj u odjelitim poljima i zlatna pozadina daje im hijeraticko dostojan-stvo bizantinskih ikona. To su djela u kojima se domaci majstori kroz citav XV vijek povadaju i podrzavaju nacin mletackog slikarstva kasnog trecenta i pocetka kvatrocenta. Arhivi nam kriju jos dobrim dijelom njihova imena; u koliko ih znamo, sve su zgoljna slavenska imena domacih ljudi.
      U slodobnom Dubrovniku nastavili su ovi domaci slikari rad sve do prvih de-cenija XVI vijeka. Poznata je odavna u Dubrovniku i okolici serija slika sa svecima sanjarskog izgleda na zlatnoj pozadini odjevenih u teskim zlatnim brokatima i sa velikim zlatnim aureolama oko glave. Sve su se ove slike, koje potsjecaju na radove brace Vivarinija i Vittore Crivellija en bloc pripisivale slikaru Nikoli Ragusinusu, dok nije nedavno arhivalnim materijalom bilo dokazano, da se pod tim zvuenim i klasicnim nazivom krije Dubrovcanin Nikola Bozidarevic i njegovi sudrugovi u radu.
      Tekar u XVI vijeku poceli su dalmatinski gradovi nabavljati u vecem opsegu slike iz Mletaka. Venecijansko slikarstvo bilo je u doba Giambellinija, Tintoretta i Tiziana doseglo evropski glas; ono je onemogucilo jacu konkurenciju domacih radiona uslijed blizine i veze dalmatinskih primorskih mjesta i Mletaka. Slikarstvo u Dalmaciji malo je po malo opalo na stepen obrta. Rijetki majstori se u kas-nije doba isticu, kao autor fresaka u Novoj crkvi u Sibeniku Parkic, slikari Ponzoni i Kavanjin u Splitu, Kokolja u Perastu i Boki Kotorskoj.
     U XVII i XVIII vijeku umjetnicka djelatnost u Dalmaciji je zakrzljala. Teska su to vremena bila. Duge i teske borbe sa Tur cima istrosise energije i sred-stva dalmatinskih gradova. I kada su Turci, iza sjajnih pobjeda Mlecica u Dalmaciji u kandijskom i morejskom ratu u drugoj polovici XVII vijeka, bili pre-baceni preko dinarske planine izostao je ocekivani oporavak zemlje i gradova. Venecija, i sama ekonomski i moralno iscrpljena, nije ni znala ni mogia ponovno pridici dalmatinske gradove. Samo u Zadru i Dubrovniku mozemo vidjeti u ovo doba zivlju gradevnu djelatnost. U Zadru, kao glavnom gradu pokrajine, gdje su potrebe reprezentacije bile vece, nasla su se jos sredstva za ponekoju crkvu i druge spomenike barokne dobe. A Dubrovnik je strasno nastradao velikim potresom g. 1667. Volja i energija Dubrovcana da obnove svoj grad urodili su sa vise zgrada u savremenim baroknim formama. Dubrovnik ima baroknu katedralu, crkvu sv. Vlaha i crkvu Jezuita. Nalazimo i drugdje baroknih oltara pa crkvenog po-