—	Tako, tako, dusice. Ostaj mi s Bogom. Moram se i sama zuriti. Eto te na, kod tvoga vrtica. Zadrzala bih se jos s tobom, ali kod kuce ceka posao. Tesko je, tesko, kad pod krovom nemas zamjene. Ali, bit ce i to, kada Bog da! Zar ne dusice!
   —	Kada Bog da, kuma Ivko.
    —	Dakle s Bogom, Jelko!
    —	Bog bio s vama, i laka vam noc, draga kumo!
   Kuma Ivka pobrza kuci, a Jelka zurno prode preko
vrtica, zatvori za sobom kucna vrata i popne se u svoju sobicu. Bilo joj je ugodno, sto je napokon sama. Sjela je na niski tronozni stocic, prekrizila na krilu ruke, oborila glavu i zaronila u misli.
   —	Boze dragi, sto se to zbiva sa mnom sirotom? — nesvijesno je prosapnula nakon kratka razmisljanja. — Zasto sam kumi Ivki zatajila pravu istinu? Ne, nisam lijepo ura-dila! Morala sam joj kazati sve! Ona nije cula nista, a da je i cula, ne bi razumjela ... Sada ... je prekasno . ..
    Njezina se dusa snuzdila. Nutarnji neki glas kao da joj je neprestano predbacivao: zasto si kumi zatajila istinu? Eto, to nije cist posao! —
    Neko je vrijeme nijemo buljila u pod. Ono prijasnje cuvstvo kao da je tad otupljivalo, dok nije onaj nutarnji glas konacno umuknuo. Tad je ona, vec po nagonu ljudskom, pócela da u svojoj dusi opravdava svoje postupanje. Konacno je uvjerila samu sebe, da nije bas nikakvo zlo, sto je kumi Ivki zatajila stvar, dapace, da je to pametno uradila. Bog zna, kako bi kuma Ivka sve to shvatila? Pa napokon . . . sto je ono rekao knez? Par rijeci, koje su doduse laskave, ali mogu biti i neduzne. Dapace .. . jesu neduzne, svakako su neduzne!... Ali onaj pogled?.. . Da, onaj njegov pogled bio je neobican; to jest, njoj se je pricinio neobican, a mozda i nije. .. Pa napokon, bio kakav mu drago, bio je sluca-jan ... Barbarigo je sigurno sve vec zaboravio . . . On sada ni ne misli na nju .. . Ludo je uopce sto i sama nije vec sve zaboravila .. . Da, da, nije nikakvo zlo, sto je ona kumi Ivki stvar zatajila, vec je zlo, sto je takvoj sitnici pódala toliku vaznost.. . To nije cedno .. . Ali, ona ce zaboraviti sve, odmah, netom dode njezin Ivo . . . Oh, kako joj je on dobar! Kako je njezin Ivo obziran, kako je s njom ljubezan! Svaki je Bozji dan iznenaduje novim dokazima svoje zarke, bezgranicne, neodoljive ljubavi! Pa ce i ona, da se u tom s njime natjece! Da, tako ce ona odsele postupati, pa ce se
72