I
vanim veliéanstvenim spomenikom klasicnoga rimskoga graditeljstva, a to je carska palaca i u njoj carski mauzolej. Split, uza sve to, pruza dojam izrazitoga hrvatskoga grada, kao mozda ni jedan drugi na nasoj obali.
    Nigdje onakovih kontrasta izmedu postanka i razvitka, izmedu proslosti i sadasnjosti, kako u Splitu. Pred tim se kontrastima jednostavno zapanji svaki stranac, bio on iz staroga ili novoga kontinenta. A kako da se ne zapanji, kad gleda splicanku u narodnoj osebujnoj nosnji ili splicanina sa hrvatskom crven-kapicom, kad se penju velicanstvenim stu-bistem negdaSnjega carskoga mauzoleja, da se Bogu pomole u divnom onom hramu? Gleda ih stranac na velicanstvenom stubistu, nad kojim se izvio klasican zvonik, djelo domacih majstora iz kasnoga srednjega vijeka, nekoc sagraden pre-tezno od mramora iz rusevina slavne rimske Salone, a na dohvat sada osamljenoj egipatskoj sfingi, sto je jednom s drugaricom svojom na protivnoj strani bila ukras i nekakva straza na toj velicanstvenoj tocki, gdje no se je tijekom vije-kova slozila u veleban sklad rimska, egipatska i hrvatska umjetnost!
    Takovih kontrasta divno uskladenih ne nalazi covjek pod Bozjim suncem, do li u Splitu! Zametak je Splitu bio velicanstven; po svojim drevnim spomenicima Split je veli-canstven jos i dañas; Split svakako ceka i velicanstvena buducnost, kad se ispune ideali hrvatskoga naroda! Jer — to treba da se osobito naglasi — s okolicom svojom bio je Split srce hrvatskoga kraljevstva u doba narodnih nasih vladara; splitski je nadbiskup bio »primas cijele Hrvatske«, kako je kroz tisucu godina glasio njegov naslov; u onom se kraju jos uvijek vade iz utrobe svete hrvatske zemlje najstariji i naj-znamenitiji spomenici stare hrvatske kulture; pa bi stoga bilo posve prirodno, da i opet nadode vrijeme, kad ce Split zauzeti nekadanje svoje casno mjesto u kulturnom politickom i crkvenom pogledu, u skupu zemalja, u kojima zivi Hrvat.
    Kako je^postao grad Split?
    Kad se je god. 305. car Dioklecijan odrekao carske krune, dogradivala se po njemu zamisljena sjajna njegova palaca pri morskoj obali, nedaleko drugoga Carigrada, kako se je neko doba nazivala rimska Salona, od koje su nam bijes ljudi i zub vremena ostavili samo rusevine. I Dioklecijan, dotle gospodar rimskog svijeta, nije u citavom poznatom tada svijetu nasao prikladnijega, svome carskom velicanstvu bolje odgovarajucega polozaja, da sagradi sebi zadnje zakloniste,
30
.