— Kako? — Da te one kobne noci nisam sobom uzeo, ti bi danas bio slobodan. — Ne bi! — Kako ne bi? Barbarigo ne bi imao razloga da po-stupa i protiv tebe. — Ali, da sam ostao u Splitu, netom bih doznao za cijelu paklensku spletku, ja bih Barbariga sigurno rastavio sa zivo-tom, pa makar me objesili... A da nije slucajno bilo mene u palaci, sto bi se bilo dogodilo ono kobno jutro s Jelkom? — Pravo velis, mozda ne bi ona ostala 2iva! — A ja bih itako poginuo! — Hvala ti, moj Dujme. Vece zrtve nisi ni mogao do-prinijeti. Stavio si na kocku svoj zivot, stradas koliko i ja sam, a osuden si gorje od mene. — Ne govorimo o tom. Sto sam uradio za Jelku, to sam kao posten covjek morao. Nema nista na svijetu, sto bi me mogio sklonuti da pogazim rijec sto sam zadao svome kape-tanu. Imam li poginuti, neka bude i to, ali kao posten covjek. — Ti si, Dujme, neizmjerno plemenit! Pravi hrvatski piemie! Kako cu ti ja uzvratiti za toliku ljubav. . . — Kad covjek vrsi ono sto mu postenje nalaze, ne moze biti govora ni o hvali ni o uzvracanju. — Koraci straze, sto su se priblizavali, prekinuli su im razgovor. Tako im je eto prolazio dan za danom i tjedan za tjed-nom. Vrijeme uvijek jednako; uvijek isti red, ista dosada. Bai na stoti dan plovidbe, posto je eskadra obisla sve spomenute luke u Sredozemnom moru, eskadra je ranim jutrom ulazila u Gibraltarski tjesnac. Drzala se, naravski, lijeve obale, da prije i zgodnije zaokrene u uvalu Tangera, a to je bila nje-zina zadnja postaja u Africi. Vec na ulazu u tjesnac pocelo se javljati debelo more. Vjetar, u pocetku slab, neprestano je jacao, pa su teretne galije pocele krstariti u tjesnacu, ne bi li ih zgodan poriv vjetra iznio na drugu stranu. Obicno su ti brodovi podrza-vali izmedu sebe razmak od jedne, ili najvise dvije milje; ali sad su ti razmaci postajali sve to veci. Nadkomes Balbi i sior Beppo bili su neprestano na pa-lubi »Glorie«. Oko podneva je more postalo olujno. — Nasih jedrenjaka ja vise ne vidim — poeme Balbi, posto je razgledao sve naokolo. 167