Kakogod je starac po prijasnjim vijestima slutio, da bi tih dana mogli biti na prolazu senjski brodovi na putu u Ne-retvu, ipak, sada, kad je o tom bio siguran, poradovao se siino, pa je legao na pocinak mnogo mirnije, nego li je i slutiti mogao nakon razgovora s necakom Petrom. U prosja-kovoj je vijesti pobozni redovnik nazreo odmah prst Provid-nosti, pa je poceo vjerovati u spas ljubljenoga svoga Petra. —
    Citavo slijedece jutro, kobno doista jutro, kad je Petar kraj solinske rijeke dijelio mejdan s Mehmet-agom, pobozni je starac proveo u samostanskoj crkvi. Na razmake bi molio, pa bi se zadubao u razmisljanje o svemogucnosti i milosrdu Bozjem, i o velikoj istini koju mu je jos majka, kao nesta§-nom djecaku, utuvljivala u pamet i sree: »Kad je nevolja, sinko, najveca; pomoc je Bozja najbliza«! — Starac je istom oko podneva izasao pred crkvu, da seta onim predvorjem, koje je juzni zid jos prilicno zasticivao od sunca. Tu je samostanski sluga, po naredbi oca Mikule, cijelo bozje jutro cijepao drva, pa ce ga casni otac upitati:
    ■—- Nije li tko prolazio od otrag jednu uru?
    —	Ni ziva dusa, casni oce!
    Akoprem je vec sunce pripicalo, sijedi je redovnik na-stavio svojom setnjom gore dolje, zaklanjajuci se koliko je mogao u sjeni onoga povisenoga zida, sto je dijelio predvorje od samostanske basce. Nije ni sada prestao da prebire kru-nicu. Cim se je vise primicalo podne, bio je doduse sve uzrujaniji, ali njegova duboka vjera u Bozju providnost nije ni za vlas malaksala. Pa i onda, kad je samostansko zvono oglasilo podne, ostali su se redovnici zurili u blagovaliste, a otac je Mikula nastavio i svoju setnju po predvorju, i svoju zarku molitvu. Sree mu je sad doista jace kucalo, jer je neizvjesnost trajala dulje nego li je racunao, ali je za to njegova vjera bila jaca. U taj par se oglasio od sjevero-istocne strane konjski topot. Kako se je taj topot sve to blize javljao, zaklonio se starac za pritvorenu desnu vratnicu samostanske crkve, a odmah zatim projasilo je ispred predvorja nekoliko stratijota. Netom ih je casni otac ugledao, okrenuo se prema glavnom oltaru, uzdigao svoje zahvalne oci prema nebu, docim mu se vinuo iz prsiju dubok uzdah, kao kad se covjeku svali tezak kamen sa srea. Tada on zatvori glavna crkvena vrata, da ne prodre kasnije odraz vrucine u crkvu, pa se kroz pobocna pozuri u blagovaliste. U casu kad je prekoracio njegov prag, redovnik, na kojemu je bio red da cita preko objeda, izgovarao je iz
111