zinim bratom, pa i sa zarucnikom; ali — ovako je mirila svoju savjest — jos u tome nema nikakova zia, ako im je dobar, sto nju smatra lijepom ì sto je rado pogleda. Pa bude li on njima prijazan jedino stoga, sto mu je ruzu poklonila, Boze dragi, ako bas u tome nema nista dobra, nema niti zia! Ta cula je na svoje usi, kako je i Petru i Ivi ugodno, sto on s njima prijazno postupa; pa kad oni u tom uzivaju, i kad se je Barbarigo zadovoljio s ciglim jednim cvijetom i s ne-duznim jednim pogledom, zasto da tako i dalje ne ostane?
    Takvim je umovanjem Jelka nastojala da primiri, kad ne moze da uspava, svoju savjest. Na koncu konca, osobito kad je proteklo vise dana, a da nije ni vidjela gradskoga kneza, nije vise niti zalila, sto se je ono na Dujmovo u kolo uhvatila, niti sto je kasnije dvakrat knez mimo vrtica prosao, pa ni sto mu je ruzu poklonila. U tom se je dusevnom raspo-lozenju bila ona tako ustalila, da joj je konacno bilo milo, sto se je sve ono slucilo, te sto ce Petar i Ivo uzivati i na-dalje knezevu zastitu i prijazno postupanje. Ona ce dapace biti zadovoljna sto je sve to samo njezina zasluga: ali, ipak, ni za zive oci, ne ce odati slova ni jednomu ni drugomu.
    Tako se je eto razvijalo njezino dusevno raspolozenje do onoga casa, kad je doznala da ce se Petar ogledati na mejdanu s kliskim Mehmet-agom. Sad su se sve te uspomene pócele nizati pred njezinim dusevnim ocima u nasitnijim po-tankostima. Ali zato, svaka joj se ta potankost sad pricinila tezom i tezom. Sad je ona bila prignuta i ponistena pred slikom Bogorodice. Obracunavala je sa svojom njeznom sa-vjesti. Uvidala je da je onaj njezin dusevni mir bio samo prividan. Ona je sad sebe uvjeravala, da je sve, pocamsi od kola na plokati svetoga Lovre, pa do one ruze sto ju je pru-zila knezu, bilo grjesno, i da Bog hoce da taj grijeh kazni, pa je stoga dozvolio mejdan kraj solinske rijeke. Nije joj sada parala sree samo ljubav za rodenoga brata, vec i svijest vlastite krivnje, ako on sutra ...
    Sirotica se u taj par stresla. I tko zna koliko bi jos vre-mena ona ostala onako skrsena, pred slikom Bogorodice, da nije cula po vrticu poznate joj Ivine korake. Hitro je tada ustala, obrisala suze i naravnala kosu, kako se je bolje dalo.
    Kapetan stratijota Ivan Celie bio je potomak stare splitske porodice, koja je u zadnje doba, uslijed raznih nepo-goda, bila skoro u nevolju pala. U toj tjeskobi, i na nagovor svoga pobratima i vrsnjaka Petra Tomica, stupio je on u sluzbu Republike i postao takoder kapetanom stratijota. Bio
78