—	Znas, li majcice, kako se zovu braca maloga kneza Vuka?
    —	Najstarijemu je ime Juraj.
    —	Koliko mu je godina?
    —	Petnaest, duso.
    —	A drugi brat maloga Vuka?
    —	Ime mu je Nikola. Njemu je deset godina.
   —	A malomu Vuku?
    —	Knezevicu Vuku je istom sedam godina.
   —	Zasto su maloga Vuka oni ostavili sama? Mogli bismo se svi lijepo skupa igrati!
    —	Ne bi se, duso, oni s tobom igrali.
    —	Zasto se ne bi igrali sa mnom, majcice?
    —	Oni su stariji od tebe. Ti si, moje zlato, nesto mladi od knezevica Vuka. No eto, sad si pocesljan, sad si mi lijep
—	zavrsi miada zena ponosno promatrajuci svoga djecaka. Zatim ga privine k sebi, i utisne mu u oba rumena lica po jedan zarki cjelov.
    Djecak kao da je uzivao u razgovoru s majkom, pa je obujmi oko pasa, i nasloni krasnu glavicu na njezino krilo.
    —	Ti si mi, majcice, — preuzme djecak — govorila jed-nom, da sam i ja imao dva brata.
    —	Jesi, zlato.
    —	Pa gdje su ta dva moja brata?
    —	Kod dragoga Boga, sinko.
   —	U raju?
    —	Da, u raju.
—	Onda su oni s nasim knezovima. Je li, majcice?
    —	Jesu, duso, s nasim pokojnim knezovima.
    —	Knezovi su ih uzeli sobom?
—	Nisu, zlato. Dobri Bog je uzeo k sebi oba tvoja brata.
    —	Hoce li i mene dobri Bog uzeti k sebi?
    —	Hoce, duso, kada bude njegova sveta volja.
    —	Kako bih se rado igrao s mojom bracom u raju! Mi bismo samo gledali nase knezove!
    —	Bit ce i to, kada dobri Bog odredi.
    Miada zena ustane kao da ce se uputiti k vratima.
—	Sad lijepo tu cekaj, dokle se porkulab ne javi.
    Docim je ona izgovarala te rijeci, cula se velika zurba
ljudi, zena i djece, koji su svi trkom bjezali na obalu, i to na onu stranu luke, gdje su pristajali veci brodovi. Premda nije mogia niti da sluti koji je povod tolikoj buci, ipak je mladoj 2eni sree pocelo silnije da kuca, i ona kao da se je ukocila na
191