covjek, kojega su vec raamuze odavale da pripada strati-jotskoj ceti. Nosio je odulju modru halju, sto mu je sizala do koljena, modre uske hlace, a cizme do ispod koljena. Jecerma mu bila takoder modre boje, a zapeti je nije mogao, pa mu se je uvijek isticala bijela kosulja na prsima. Na glavi je imao obicni kalpak, a o bedru mu je visjeia sablja. Bio je opasan Sirokim vunenim crvenim pasom.
    Taj je stratijot bio rodeni splicanin, a zvao se Dujam Tvrde. Nije mu bilo vise od trideset godina. Njegovu su po-rodicu dobro poznavali u cijelom gradu, jer je u kaptolu prvostolne crkve sjedio Dujmov strie, kanonik Andrija Tvrde, muz ucen i velika ugleda. Kod njega je Dujam, jos kao djecak, naucio pismo, ne samo latinsko, vec i glagolsko, ili, kako se je u ono doba razlozitije nazivalo: hrvatsko. Strie se je dapace nadao, da ce jednom vidjeti svoga sinovea u sluzbi oltara; ali je Dujam volio da pase sablju kao i otac, pa je stupio u stratijotsku cetu rodenoga mu grada. Dujma su poznavali u gradu ne samo kao pismena covjeka, nego i kao junacinu koji nikad ne uzmice. Bio je vrsnjak nasih kormilara, rodenih Omisana, i vec dugo njihov dobar znanac.
    Kako se taj dan nije u Splitu o icemu govorilo do li o okrsaju »Glorie« sa berberskim gusarima, nije eudo, sto su i gosti kod »Tete Mande« o tom raspravljali. Tako je cijeli Split zvao i krcmu i kremarieu, staru udovicu, koja se je jedva prigibala, kad je trebalo da gostima natoci vina u zemljane vrcice. Inace, nad vratima tete Mande bila je pri-cvrscena dugoljasta dascica, na kojoj je kisa pomalo isprala natpis »K bijeloj lastavici«.
    Kad je teta Mande po drugi put natocila svojim gostima i pomnjivo useknula uljenu svjetiljku, sto je o komadu zice visjeia na cavlu jedne grede, povukla se u svoj obieajni tamni kutic, da maiko zadrijema, dokle je nova narudzba ili novi gost ne probudi. Nasa tri znanca, makar su vec oci-jenila dobrotu kapljice, koja je mozda bila bolja nego li je dañas, ipak su potiho razgovarali, jer kojiput i zidovi cuju, a svakomu je mila na ramenu glava.
    —	I opet vam velju, — nastavi Dujam — galija je morata u potjeru za gusarima! Bilo je ludo, onako ih pustiti iz sake!
    —	Da je bilo na nasu, — stisne Bozo saku — mi bismo ih bili do kraja smlatili! Je li tako, Marko?
    —	Bili bismo ih podavili kao miseve! Ne bi vragu jedan iznio zivu glavu! — srdito potvrdi Marko.
34