zene: prve, uz rijetke iznimke, a druge, t. j. pucanke, sve bez razlike. Suknja je bila tamno-modre boje, od domace cvrste tkanine, namrskana onako, kako to jos dañas svijesne varo-lanke obicavaju. Pregaca je sizala do ispod koljena. Halji-nac, koji se ljeti u kuci nije nosio, jedva je sizao do pasa, a usko je pristajao uz struk. Sprijeda se nije mogao zakop-Citi, pa se je stoga uvijek isticao skrletni prsluk.
    Na licu ljepote djevojke odrazivala se golema tuga. Svojim velikim sjajnim crnim ocima zagledala se u lik Bogo-rodice; i docim joj se niz savrseno lijepo punano pravilno lice ronila suza za suzom, usne su joj se tek zamjetljivo mi-cale, izgovarajuci svete rijeci zarke molitve. Krasna bujna vrana kosa najedared joj se oborila u dva jaka prama niz ramena na djevicanske grudi, zaokruzujuci krasno njezino lice i podajuci mu time caran sanjarski izrazaj.
    Svoju je molitvicu krasna djevojka dugo vremena sap-tala, neprestano ronec.i biserne suzice. Na razmake bi cesto i duboko uzdahnula. Ali, najedared, kao da je nutarnja boi u njoj nesto prelomila, usne su joj se caskom najprije uko-cile, pa su groznicavo zadrhtale i suze presahnule, te svla-dana provalom cuvstva, sirota je zalomila rukama i glasno zaridala:
    —	Presveta Bogorodice! Majko sirota! Smiluj mi se ne-sretnoj! Spasi mi, spasi mi jedinoga brata, svu moju nadu i jedino moje uporiste na bijelome svijetu! Nedaj, Majko Ma-rijo, da mi on sutra pogine na krvavom mejdanu! Evo moga zivota, ali njega, Petra, brata moga, spasi! Smiluj se!
    Kad je te rijeci izrekla, nesretna je djevojka klonula tako, da joj je lijepa glava pocivala na rukama sto su se grcevito upirale o pokrovac sanduka, da se sasvim ne srusi na pod. U tom polozaju nije mogia da dugo ostane, pa je gornje tijelo lagano spustila na pete i naslonila lijepu glavu na lijevu ruku, sto no se upirala na vanjskom bridu pokrovca.
    Tu je sad zaronila u misli, pa se u njoj javio onaj ne-odoljivi nagon, koji u nepogodama zivota sili ljude na razmi-sljanje, na nekakvo ispitivanje vlastite savjesti, ne bi li ta-kvim ispitivanjem pronasli uzrocnu vezu izmedu svoga zi-vota i nevolja, sto nas salijecu. Takvo razmisljanje donosi cesto puta melema ozaloScenoj dusi, jer tesko da ima co-vjeka, koji ne bi, razmisljajuci o svojoj proslosti, naisao makar na sitnicu, koja ga tisti i prekorava, pa se ipak utjesi, kad se osvjedoci, da je Providnost imala za sto da ga iskusa.
    Pokoravajuci se tome neodoljivom nagonu, tuzna je dje-
68