je svoga gosta na ulazu u palacu, okruzen dakako od par namjestenika i svoje sluzincadi. Prijatelji su se srdacno ruko-vali i sami krenuli u blagovaonicu, gdje je bio prostrt stol krcat svakoga Bozjega dara.
    Marko Barbarigo mogao je i znao je raskosno udesiti svoja goScenja, a uzivao je takoder glas gostoljubiva covjeka. Uistinu pak to nije bila nikakova njegova vrlina, nego u pr-vom redu zadovoljenje njegove sebicnosti i tastine. On, kao da bi jedva docekao priliku, da se, u ma cijem drustvu, sto no rijec, naljoska; pa je radosno pozivao i zaustavljao kod svoga stola znana i neznana, ako je samo dolazio taj prido-slica iz Mletaka, iz nezaboravnih Laguna, te ako je bio nje-govih epikurskih nazora. U samom Splitu tesko je nalazio takova drustva; a nije se trudio ni da ga potrazi, buduci da je pred onim gradanskim »krdom« — kako je obicavao po-vjerljivo se izraziti u cetiri oka —, trebalo da uvijek, i u sitnicama spasava dostojanstvo gradskoga kneza i kapetana. Povrh svega, pridoslice iz Mletaka, pri casi vina bi istresli sve novice iz glavnoga grada, kojih inace nije mogao doznati, jer novine bijahu u ono doba jos prava nepoznanica; a njega, mletacko dijete, zanimale su i najsitnije stvarce, najneznat-niji dogadaji u Veneciji. Naravski, za politicke stvari nije puno mario; ali su ga zato tim vise zanimale bilo kakve pustolovine, galanterije i pikanterije mletacke gospode.
    Bovini je bio vecerom vrlo zadovoljan, preko svakoga svoga ocekivanja. On je i spadao u kategoriju ljudi koji uzi-vaju cim vise i cim dulje kod tudega stola, ali uzvracati ne volé. Bovini je pohvalio svako jelo, i kovao je u zvijezde ku-hara. Ali treba i priznati da je, prema ukusu onoga doba, bilo doista sve savrseno priredeno. Zakusaka i poslastica bilo je; kako pomorci obicavaju reci, more; a osim toga pocelo se je redati iz kuhinje i peto i sesto, sve po mletacku, »alla veneziana«. U prvom su redu donesene kamenice, sto no cijeli svijet cijeni pod imenom ostriga. Za njima juha, ali sladorom posuta; pa golem zubatac, i taj posut sladorom; onda lijepa miada kokica peceña na raznju, ne samo sladorom vec i zlatnim praskom posuta, jer se je u ono doba vjerovalo, da zlatni prasak srce jaca, a kad je srce jako covjek moze da i gucne bolje.
    Da su uz ova i druga razna jela prijatelji takoder i pili junacki, razumije se samo od sebe. Barbarigo je savjesno upozorio svoga gosta na razne vrste domace kapljice:
    —	Ovo ti je, moj dragi Bovini, omiski muskat; ovo je
118