Nesretna mu se djevojka sad ovila oko vrata tolikom snagom, da je i sam poceo drhtati. Neko je vrijeme kolebao, a medutim ga je ona obasipala zarkim, divljim cjelovima u potoku suza, da je konacno ipak odlucio, da joj tocno na-vede, rijec po rijec, Mehmet-aginu poruku, samo da je umiri. — Mila moja Jelkice, zaklinjem te, umiri se! Nije po srijedi nista bas tako strasna; a prisizem ti, da ti ni slova zatajiti ne cu. Aga je Petru porucio, neka mu izade na mejdan junacki, ako ga je porodila majka. Ako pak ne smije na mejdan izaci, neka mu za se posalje mejdandziju; ako li pak ne moze mejdandzije naci... Ivo opet zapne i pogleda Jelku u oci. — Svrsi, Ivo! Obecao si! Prisegao si! Ne muci me tako okrutno, Ivo! Ne kidaj mi srca, mili moj Ivo! — A sto sam ono rekao? — Ako li ne moze mejdandzije naci... — Da, da; sad se sjecam. Ah, ludov, besramni ludov ... — Dakle? — Ako li ne moze mejdandzije naci, neka mu posalje tebe, duso! Promisli, molim te, koliko je glup taj aga! — Mene?! Kako je to porucio? — upita djevojka uko-civgi na Ivi svoj pogled. — Tebe, da, tebe! Porucio je ovako: ako li ne moze mejdandzije naci, neka mi posalje sestricu Jelicu, a ja cu njemu, po zasluzi, preslicu! — Eto, to ti je gola golcata istina — zakljuci( Ivo s dubokim uzdahom. Jelka je na te rijeci protrnula. Mrtvacko joj se blijedilo prosulo po licu, i bila bi se srusila na pod, da je nije Ivo snazno pridrzao. Ivo se u prvi mah prestrasio; ali se je brzo i sabrao, podigao djevojku u narucaj i prenio je u sobicu na krevet. Tada je skocio po vodu, da joj poskropi i protare celo. Djevojka se pomalo vracala k sebi. Ivo je stojao nad njom, ukocen, kao da je u njem krv stinula. Istom kad je ona lagano pócela otvarati svoje divne oci i obratila svoj pogled k njemu, povratio mu se zivot. On je primi za ruku i utisne na nju zarki cjelov. Tad ce mu ona bolnim glasom: — Ivo! — Duso! — Vjerujes li, Ivo, da mene slutnja ne vara? — To se tebi, duso, tako samo pricinja. — Ne pridinja mi se, Ivo. Vidis: ja sam slutila, da sam uzrok sutrasnjem mejdanu. 82