Luka pobrza stubama, te priopci Dujmu, da ce ga knez kasnije preslusati; a Jelki, da je i nju njegova milost htjela da kasnije saslusa, jer se ne cuti dobro, pa danas po svoj prilici ne ce ni doci u kancelariju; ali on, Luka Kolubrin, inolio je kneza, neka bi nju odmah primio, jer ga je ganula njezina velika tuga, pa bi zelio, da bude cim prije utjesena od milosti njegove ekcelencije.
    Kako je Dujam polagano sdazio, cuo je dobro svaku Lukinu rijec. Osobito su mu se usjekle one Lukine, da se je on, gadni Luka Kolubrin, zalozio, da knez primi Jelku!
    —	Sumnjivo mi je sve to! — propenta Dujam kao sam za sebe kad je dospio do izlaza iz palace. Tad se, ispod onih svodova zaustavi, pogladi svoj mrki brk i sjeti se obecanja sto je prosle noci zadao svome kapetanu, da se nitko ne ce ni dodirnuti Jelke, osim preko njegove ljesine. On sve misli u jednu smisli, okrene se, unide kroz ista vrata, popne se do kancelarije i sjedne na zadnju od stepenica, sto su vedile na gornji kat. Barbarigova je loznica bila tocno nad kance-larijom koja je bila dolje.
    Zadnja dva prepacena dana ostavila su vidljivih tragova na ubogoj Jelki. Bila je blijeda, ali ta bljedoca nije kvarila njezine ljepote ni drazesti. Dapace, kao da je ta bljedoca umnazala prirodene njezine cari. Ona se je lagano penjala za Lukom, poput ovcice koju vode na klaonicu. Sree joj je kucalo, kao da ce provaliti grudi. Kad je pak primijetila, da Luka posize za kvakom, da otvori vrata na knezevoj loznici, u sirotici kao da je taj cas stinula krv; ali je ipak, kao po nagonu svrnula svoje divne oci k nebu, te je mislju svojom zazvala zastitu Svemogucega Boga i Nebeske Majke sirota. Kad je pak stupila u sobu, sva se je stresla, pogo-tovu kad se je ogledala naokolo i zamijetila u naslonjacu Marka Barbariga. Luka brze bolje prinese stolac do u sre-dinu sobe. Ona sjedne, a Luka se postavi iza njezinih leda blizu prozora.
    —	Vi ste — poeme toboze nehajno Barbarigo — sestra kapetana Petra Tomica?
    —	Vasa milost to vec znade — tiho uzvrati Jelka.
    —	Je li vas tko nagovorio da dodete danas k meni? Je li vas tko naputio?
    —	Nije nitko, vasa milosti. Sama sam se odlucila da dodem.
    —	Sigurno ste, ako je tako, dosli, da mi priopeite gdje vam se sada nalazi brat. Jer, on se skriva, da ga moja ruka
148