—	To je moguce; ali mi je tesko vjerovati. Pogotovu mi je to tesko, nakon onoga sto sam sinoc, poslije kazalisne predstave, cuo u jednom drustvu.
    —	Kakva je to bila predstava?
    —	»Gelosi« su dali u Gjudeki jednu komediju. Glumila je glasovita Izabela.
    —	Andreini? »Gelosi« su i tako prva suvremena glu-macka druzina u Veneciji, a tek s Izabelom!
    —	Da, Izabela Andreini, ekcelencijo. Kad se danas spo-mene Izabela, to moze da bude samo Andreinka! Divna je to zena! Zanijela je svu publiku.
    —	Ona je danas slavna umjetnica, a krasotica da joj nema para!
    —	K svemu tomu: u cvijetu mladosti!
    —	Istom su joj dvadeset i dvije godine, a vec je sesta godina sto se je udala za Franju Andreini. Dakle, vi ste se ugodno zabavljali?
    —	Da bolje nisam mogao. Poslije predstave nije nam sree dalo da se rastanemo, pogotovu kad sam se sjetio da sutradan putujemo, pa nas je nekoliko zaslo u jednu igrac-nicu kod Rialta.
    —	A je li bilo srece?
    —	Nismo se kartali, tek smo u susjednoj sobi jeli i pili.
    —	I dosli ste u razgovor glede ovih dvaju galijota?
    —	Slucajno. Ja sam pripovjedio, kakva smo dva opasna zlocinca dobili na brod. Ja sam naime vjerovao, da su oni doista krivi.
    —- Kao sto ja jo§ i sad vjerujem!
    —	Na to me jedan od nazocne gospode upita, da li se sjecam imena tih galijota. Ja mu na to odvratim onako po prilici, jer se nisam tocno sjecao kako se zovu. On tada izusti njihova prava prezimena. Taj je gospodin dosao prije dva dana iz Splita, a zove se, ako se dobro sjecam Papalic.
    —	Pa sto je on rekao glede tih galijota?
    —- Rekao je, da su oni bas toliko krivi koliko i on! Naime, da su krivo osudeni.
    —	To mi je tesko vjerovati, sior Beppo!
    —	Molim, ekcelencijo. On nam je u kratko pripovjedio
o	èem se radi.
   —	Svaka cast tome gospodinu Papalicu, ali ne mogu dozvoliti, da bi se knez Barbarigo, kakav je da je, usudio za-vesti krivom osudom i laznim izvjestajem Vijeóe »deseto-
159