vam se to dijeli — zavrSi Bozo i gucne opet iz svoga vrcica.
   —	Kad je tomu tako, — prihvati Dujam — ne biste ni vi slabo proSli, da je bilo manje straha u vaSega nadkomesa.
    —	Joj, joj, propustiti onakovu prigodu!
    —	Pa joS kad smo ulovili pod krmu i more i vjetar! — dometne Marko.
   —	Sta more! i Sta vjetar! — ljutito ce Bozo. — Kad imaS na palubi stotinu i pedeset veslaca od zanata, dakle tri stotine cvrstih misica, tad te je mala briga, da li duva, ili ne duva, i kako duva vjetar! Ta ne bi se veslalo do sudnjega dana! Za jednu, dvije ure, bilo bi sve gotovo!
    —	Uz to, vjetar je bio popustio, a gusari su mogli radunati samo na vjetar. Bilo je, kako ono mi kazemo, viSe »mrtvo more«, kad je svrSio okrsaj. To mrtvo more, kraj toliko ve-slaCa nas nije mogio smetati, a gusarsku bi moméad bilo pomoglo pretvoriti u mrtvace.
    —	Da smo mi srecom udarili za njima, makar oni raza-peli sva svoja jedra, pa da smo onako posteno sipali vatru iz nasih topova, evo moje glave da bismo se danas gostili!
    —	I po svoj prilici oslobodili vise krscanskih suzanja, jer tih imade na svakom gusarskom brodu.
—	Ali, kad onakovi junaci zapovijedaju.......
    —	A ljudi ih i drze za junake! Slave ih dapace, a ne znam za Sto!
   —	ZaSto? — vazno ce Dujam. — Jer sto junackoga iz-vedu, pod zastavom svetoga Marka, naSi ljudi, sve se to pri-pisuje plemenitoj gospodi, sve ide u njihovu vrecu!
   —	Dobro si rekao, Dujme, uvjereno ce Marko — sad mi je sve jasno!
   —	U ostalom, — nastavi Dujam — ja se svemu tomu ni malo ne cudim. Poznam ja dobro te ljude. Vjerujte mi: bio sam, Bogu hvala, u viSe kreSeva i sjekao sam nemilo duS-manske glave. Sto cete? Kad dode do gusta, covjek se pro-metne u divlju zvijer, Boze mi moj prosti, pa mlati i kolji s reda. Ali, kolikogod smo puta prevladali, nikad iz pobjede ne izvukosmo svu korist, koja nam se sama namitala.
   —	Da, da, izgleda mi — doda Bozo, — da imade ljudi, koji se viSe boje ranjenoga nego li ciloga lava.
   —	BaS tako! — nasmije se Marko.
   —	Ne znam kako ce biti pod ovim novim knezom, Sto ga je sinoc »Gloria« iskrcala; to Bog znade. Ali dosle, nisu se baS podicili pred naSim turskim susjedima. Za Julija Braga-dina, koji eto nije sjedio na knezevskoj stolici ni cetiri mje-
39