seca, ne znam sta da kazem. Nije bilo prilike. Bit ce da je doista cestit covjek. Ali njegovi predsasnici! Za pet rana bozjih! Turci su mogli, u mimo doba, da rade od nas sto im drago; mi, dusu u se! a zasto?
    —	Da se ne pomuti mir.
   —	Kakav mir! — upade Bozo. — Na granici se mira ne pozna! Na granici ne prode dan bez kakve razmirice.
    —	U ostalom, braco — nastavi Dujam nesto tise —; ja mislim, da Turci ne napadaju nas poradi nas, nego poradi nasih gospodara.
    —	Da, da, poradi nasih gospodara! — naglasi Bozo.
    —	Dapace, — jos tise ce Dujam — ja drzim, da bismo se mi i Turci lako nagodili.
    —	Kako to? — zacudila se oba kormilara.
   —	Kako?.....Recite mi kako govore Turci?
    —	Ovi nasi? Hrvatski, — odgovori Bozo.
    —	A nasi gospodari? Govore li oni hrvatski? Nije to bas mala stvar, sto mi i Turci hrvatski govorimo, jer to znaci da nas jezik nekud blizu veze, da smo si blizu, ne samo kao ljudi. Znate li, sto sani jednoc kod strica kanonika cuo, da se hrvatski divani i kod cara u Stambulu!
    —	U Stambulu! da se hrvatski divani?
   —	Pa sio mislite, da ima malo naroda pod carem u Stambulu, koji hrvatski zbore? I becki car salje u Stambul na dogovore samo nase ljude, Hrvate. Druge kakve ne bi u Carigradu razumjeli! Pa sto mislite, da je nama boije, nego li nasoj braci pod Sultanom? .
    —■ Kakvo bolje! — upadne Marko. — Cuo sam od nasih Poljicana, da su odahnuli, otkad su Turci primakli svoju gra-nicu do u spl'tsko polje.
    —	I ja sam cuo nesto takva — potvrdi Bozo.
    —	Slobodno ti, rekli su mi Poljicani, da se molis Bogu, kao i prije; znades koliko imas da platis; a sirotinji je Tur-cin milostiv.
    —	Nema giada, ne, u carevoj zemlji! — upade Bozo. — A kod nas pod principom, taj je bic redovit gost! Pa je Turcin junak, nije kukavica!
    —	To je sveta istina — prihvati Dujam. — Nama gore ne moze da bude! A svemu su krivi oni u Lagunama! Zar bi nas Turci ovako napastovali, zar bi po miloj volji upadali preko granice, da ne znaju kakvi su nam gospodari?
    —	Ja u to vjerujem kao u sveto Evandelje! — vazno ce Bozo.
40