—	Maknuo, kako ono kazu, iz ove suzne doline, u drugi bolji svijet...
    —	Kako to, da se nije nista proculo? Nitko ni da bi pisnuo...
    —	A molim, ekcelencijo, tko da se brine, da li je, ili nije na svijetu jedan Cicvarko!
    —	Razjasni, Luka, kako si to izveo?
    —	Kako sam izveo? Jednostavno sam pomogao Cicvar-ku da odrzi svoju prisegu! A ta je prisega glasila da ce sutjeti kao grob ... I on je sada ...
   —	U grobu?
    —	Nije bas u pravom grobu; ali je jos dublje negó li u grobu.
    —	Ti si vrazji svat! Da cujemo!
    —	Ekcelenciji je vasoj poznato, da mi je najmilija za-bava, kad me drugi vazni poslovi u vasoj sluzbi ne spreca-vaju, i kad su dulji dani, kao sad u ljetno doba, da se pod-vecer provezem malo po moru. Neizmjerno mi godi ona tisina i samoca, kad se otisnem u camcu. Tada razmisljam
o	raznim zadacama, sto mi vasa ekcelenicaja povjerava, kako da ih rijesim na potpunije vase zadovoljstvo . . .
    —	Samo dalje, Luka. Da cujem sve!
   —	Tako sam i ovom zgodom proveo u camcu vise od jedne veceri, daleko od luke, i jos dalje od gradske buke. Obicno veslam ja sam, ali ovoga sam puta htio da budem »gospodskiji«, pa sam uzeo sobom nasega Cicvarka!
   —	Pa onda?
    —	Prve veceri, u onoj blazenoj tisini, podalje od su-stjepanskog rta, Cicvarko mi je sve potanko pripovjedio, kako mu je uspjelo osvjedociti kliskoga Mehmet-agu, kako njegova cast i ugled zahtjevaju, da, poradi uvreda izrecenih u krcmi, izazove stratijotskog kapetana Tomica na mejdan junacki. I docim mi je o tom raspredao, obadva smo griskali ono sto sam sobom ponio. Moj je veslac bio prezadovoljan, sto je eto docekao, da nesto zalozi u drustvu oficijala kneza grada Splita! Pogotovu je bio sretan, kad sam mu ponudio da gucne iz moje ploske. Kad smo se vratili u luku, ja sam mu po stoti put stavio na srce, neka ne povjerava nikome nista za zive oci, pa ce biti prilike da i opet zasluzi koji zu-tacic. Na to ce mi on s velikim zadovoljstvom: — Ovih dva-naest, sto ste mi dali, drzim uvijek u njedrima zavezane u rupcu. — Samo tako, Misko dragi! — odvratim mu. — Samo ih drzi uvijek kod sebe. Dokle su zutaci u njedrima, nije
95