pokriva svete kosti branitelja nasih...! Bijedno dijete moje, jadna li je sudbina nasa ...
    —	Sudbinu svoju svaki narod sam sebi kroji — upadne joj u rijec fra Andeo, koji se je tih dana zadrzavao u Bakru kod kneza Stjepana Frankopana. On je medu prvima doznao za nesreéu sto je snasla Celicevu Jelku i njezino dijete, pa se je pozurio da im blagom rijeci ublazi gorku boi.
    —	Vi ste, tuzna zeno, iskapili do dna gorku casu zivo-ta... Sve ste izgubili, osim zlatnoga djeteta svoga... Bog zna, kakav i njega u buducnosti zivot ceka... Ali, treba sve kusnje muzevno podnalati, jer drugacije ne moze da bude ... Istoòni je grijeh upropastio cijeli ljudski rod, a nas su istocni grijeh oci nasi sagrijesili prije pet stotina godina, kad su hr-vatski macevi osvajali hrvatsku zemlju za tudinca . . . Taj su teski grijeh oci nasi, u stoljetnim razmacima, bezumno po-navljali, a posljedice te okorjelosti njihove u neslogi, eto mi, potomci njihovi, vec toliko stoljeca podnasamo. .. Neka nam se dragi Bog smiluje, neka koljenovicima hrvatskim na-dahne ceznju za slogom, pa ce prestati i preteske kusnje naie...
Konac
797