ali je ipak dobro, sto smo uopce dosli do takova osvjedo-cenja. Bogatiji smo za jedno iskustvo!
    —	Ako li smo se ipak prevarili u nasem umovanju?
    —	Nismo, zaliboze nismo, moj dragi Petre! Poslovica jedna kaze: »Tko te mazi vise negó li treba, ili te je prevario, ili prevariti vreba«. Stara je to poslovica, koja ne vara! Sam si priznao, da je Barbarigo prema tebi prijazan!
    —	To stoji. Dapace napadno prijazan.
    —	Dobro. Sada, molim te, slozi tu prijaznost s njegovim licem, s njegovim pogledom, s njegovim najsitnijim migom! Nije li sve u njemu odvratno ?Ne odaje li sve u njemu opasna covjeka? Oni blijedi iscijedeni obrazi; one upale skoro ugasle oci; one plavkaste brazde po glavi; njegova crvenkasta brada i kosa; pa njegovo opcenito postupanje s ljudima, ne odaje li sve to opaku dusu u nakaznom tijelu?
    —	Ne poricem, dragi ujace.
    —	Ja sam Marka Barbariga vidio samo par puta, ali od prvoga mi se casa usjekla u glavu i srce nekakva odvratnost prema njemu. Cudnovato, doista! Cigli jedanput sam bio kod njega u poslu nasega samostana, pa dok sam ga ugledao, po-java je njegova proizvela na me grozan dojam, i onaj cas mi je sjeknula glavom misao poput munje: to je stvor kadar sva-cesa! I koliko sam se trudio kasnije, da taj dojam izbrisem, bojeci se da bih mogao u svojoj dusi biti prema njemu nepra-vedan, nije mi uspjelo. Dapace, nerazdruzivo od onoga doj-ma, svakiput sam se sjetio tebe, i u dusi sam svojoj pozalio, §to moras pod njim da sluzis. Ne misli da govorim pod doj-mom sutrasnjega dogadaja; ne, niposto! Ja ti samo ispovije-dam svoje utiske o tom covjeku, jer ce sutra biti svemu kraj, i ne dao Bog da on bude zatornikom nasim i nasega doma!
    I starac udari palicom o pod. Petar je zobao svaku nje-govu rijec, i cim mu je vrijedni redovnik dalje dokazivao, on je sved to vise rastvarao oci, koje je najzad cvrsto upiljio u starcevo lice, te poslije kratke stänke prihvati:
    —	Meni, ujace, sve to vise puca pred ocima opravdanost vasega suda. Barbarigo bi doista mogao imati po srijedi svoje prste. Ali kako i zasto? Ne mogu da nadem odgovora.
    —	Po srijedi je paklena nekakva spletka, i gore nego paklena! To stoji, sinko.
    —	Ali ja se Barbarigu nikad i nicim nisam zamjerio. Do ovoga casa ja sam drzao, da on svojom prijaznoscu hoce u u neku ruku da nagradi moju doista besprikornu sluzbu.
    —	Da mu nisi u bilo cemu na putu?
61