—	Zivilo nase iskreno staro prijateljstvo!
    —	Zivilo! A sada, kad smo se donekle oboruzali protiv bujice prijateljskih osjecaja. .. sad, Alfonso dragi, mozes nastaviti; ali, molim, samo ozbiljno ... jer sam veceras ra-spolozen samo za ozbiljne stvari! Ha, ha, ha!
    —	Sjecas li se, Marko, kako smo, i jedan i drugi, naj-prije kidali meso s onoga golemoga zubaca, clana dinastije, koja u ovom dijelu nasega mletackoga mora suvereno kra-ljuje?
   —	Pa sto je u tomu zla, Alfonso?
   —	Nista, Marko, ne predleze doista znakovi kakova prekrsaja. Ali, ti si potpuno zaboravio, da se je poslije zubaca kocila na stolu ona prekrasna, pretecna, kano ambro-zija bozanstvena kokica ili purica, ne znam pravo!
   —	Nisam zaboravio, Alfonso! Kako da to zaboravim, kad eno onamo ostanci i zubaca i divne peóenkice . . . Kad nam se opet javi tek, mi cemo nastaviti!.. .
   —	A ne znas li, moj Marko, da je skrb nasih mudrih otaca, gore u Lagunama, u svoje doba stvorila zakon, naj-premudriji, kojim se bas vama, upraviteljima i zastupnicima vrhovne vlasti u provinciji, pod prijetnjom globe od cetiri stotine zlatnih dukata, ni vise ni manje, zabranjuje, da ne smijete iznijeti pred svoga gosta, poslije ribe meso, i obratno?
   —	Priznajem svoju neupucenost, dragi Alfonso, glede tih premudrih zakona! Da nije nista drugo stvorila, vec sami taj zakon, osigurao bi se Republici naslov »premudre« za sva vremena! — prasne Barbarigo u smijeh. — Koji bi vrag mogao da ni u snu pomisli, da bi mogao nekakav zubatac, ili obratno, peceña jedna purica, tako upropastiti svoga zako-nitoga gospodara, jedino stoga, sto ih je iznio na stol pred svoga gosta pri istom obroku! Pa onda, molim te lijepo: ni vise ni manje negó ravne cetiri stotine zlatnih dukata globe! Ocito je, da su premudri nasi predaci, kad su stvarali taj premudri zakon, imali pred ocima kneza i kapetana grada Splita, kojemu godisnji »sluzbeni« prihod jedva dosize cetiri stotine dukata sv. Marka! Ne, dragi moj Alfonso, to vec nije ni premudrost; tu se ispoljuje gotovo bezdan, ili bolje, nebeska visina premudrosti nasih otaca medu obozavanim nasim Lagunama! Mislis li ti, da ne ce buduca pokoljenja znati ocijeniti kolika se premudrost cakli u tim nasim zako-nima! Ja osjecam, to ti mogu priseci, neizrecivo uzivanje, sto ti, moj Alfonso, nisi jos postao clan ni »desetorice«, ni »trojice«, vec lijepo mirno obadva opsluzujemo onu divnu
122