—	Kakvih pedeset tisuca — odgovori Dujam.
   —	A u gradu?
    —	Sto je mogio biti u gradu, po Bogu braco! Ako se dobro sjecam, sto mi je strie pripovijedao, kad smo ono do-bili smrtovnicu pokojnoga oca, a ta je dosla nakon vise godina, u gradu Famagosti nije bilo vise od sedam hiljada ljudi pod oruzjem.
   —	Premalo! — uzdahne Bozo.
    —	Pa sto mislite, kakova je bila opsada? Nas se Split ne bi odrzao ni tri dana, a Famagosta je odbijala jurise kakova òetiri tjedna!	\
    —	To su bili junaci! — klikne Marko.
   —	Kao oni nasi Zrinovica bana! — doda Bozo.
    —	Ne, tako, braco! Zrinovic je bio jedan na svijetu! Njega eto slavi i malo i veliko, a ime mu se pronosi svuda, gdje se hrvatski pjeva. Bio sam momeie, kad je ono Zrinovic poginuo, pa ga eto vec u pjesmi pjevaju, a i sami Turci s postovanjem njegovo ime spominju.
    —	To je istina! — potvrdi Bozo. — Samo ne znam je li istina da ga je izdao car Maksimilijan, koji je mogao, jer je imao na okupu silnu vojsku, da mu u pomoc pritece, a nije htio, vec je zrtvovao najvecega krscanskoga junaka. A zasto? Neka dragi Bog znade, ali Zrinovic je najveca dika od Hr-vata! Ali, bilo je junaka i u Famagosti! Promislite, strie ka-nonik mi je kazivao, da su Turci sasuli u taj nesretni grad preko stopedeset hiljada taneta!
    —	Strasan broj!
    —	A ona je saka ljudi ipak odolijevala!
    —	Odolijevali su jadnici, doklegod nije poceo harati glad, i dokle ini nije ponestalo praha i olova. Tad su istom poceli pomisljati na predaju.
   —	A Turci?
    —	Turci su im dozvolili, da pod oruzjem ostave grad.
    —	Bogme su i zasluzili!
    —	Je li otac tad vec bio poginuo?
    —	Nije. Ali kad je trebalo izruciti Turcima kljuceve od grada, nastade nesporazumak.
   —	Zbog cega?
    —	Toga vam ja ne znam. Samo znadem, da su tu priliku ulovili i izrabili martolozi, pa su zametnuli kavgu s nasima. Iz kavge se porodila tuenjava, a ova se izvrgla u pravu bitku; a tad su ti razbojnici sasjekli veci dio krscana. Eto, tada je zaglavio i moj ubogi otac.