vojka sada zaronila mislju u proslost, hitro prebiruci po njoj svojim duhovnim okom. Ali, njezin prosli zivot, otkad je odrasla, tekao je bistar, kao najbistriji gorski potocic. Nje-zina dusa, citavo njezino bice tijekom godina nalikovalo je vise bicu andela, nego li ljudskoga stvora. Njezino je nebo bilo uvijek bez oblacka, jer je zivjela za svoga brata i za svoga vjerenika, koji joj je opet bio vise brat, nego li vje-renik. Izmedu brata i vjerenika bilo je podijeljeno njezino sree. Pa kako i ne bi, kad su joj oba, brat i vjerenik bili ve-zani svetom pobratimskom vezom, sto je imala da se uòvrsti i posveti njezinim vjencanjem? Brat i vjerenik bili su njezin citavi svijet; ona je zivila za njih, kao sto je vjerovala da oni oba zive za nju.
    Ali, na kristalnu vedrinu njezine duSe kao da se bijase slegao nekakov dasak koji ju je djelomice zastirao. Na njezino nebo kao da se je izvio doduse sitan, ali ipak takav oblacak, koji joj je casovito poremetio blazeni dusevni mir. I kad se je sjetila sada toga oblacka, njezina se misao kod njega zaustavila, pa ju je spopao nekakav strah, te joj se prièinjalo kao da cuje nekakav nutarnji glas, koji je preko-rava: — Ne cudi se sto su te snasle kusnje! Ti si to izazvala, kada si nastojala da usutkas svoju savjest! Uzaludno si se naprezala! Tvoja dusa nije vise onako dista i vedrà kao sto je prije bila! —
    Na tu se je pomisao nesretna djevojka na prvi mah kao osupnula. Nije mogia da shvati, kako je njezina dusa mogia da izgubi svoju obicajnu vedrinu i cistocu, pa je stala pre-kapati po uspomenama zadnjih dana, koji su joj doista vise od jednoga puta ocemerili dusu. I tako joj je iskrslo pred ocima zadnje Dujmovo. Taj je blagdan bio pred cigla tri tjedna. Tada je Split slavio uspomenu svoga nebeskoga za-stitnika, mucenika za krscansku stvar. Taj joj je dan doista bio svanuo zlosretan i koban!
     Evo 5ega se je ona taj cas sjetila.
    Kad je ono poslije podne svrsila vecernjica u prvostol-noj crkvi, s ostalim je vjernicima izasla i ona iz Bozjega hrama. Bila je u drustvu kume Ivke Celiceve, majke svoga vjerenika. Najprije su prosle sajmistem, gdje je jos sve vr-vjelo od naroda iz okolice, a tad su obje krenule obalom, dok su konacno zakrenule na plokatu svetoga Lovre. Tu su, po starom obicaju, na taj dan, u to doba, pred knezevom palacom varoske djevojke kolo igrale. Na plokati se zgrnulo mnogo naroda: netko da u kolu poskoci, a netko opet da se
69