nal Split. Stoga nije kudkamo: opravdan je strah Mlecana, da im njega Turci ne osvoje.
    —	A to im bas ne bi bilo tesko.
    —■ Dapace i u ovom divnom zalivu, u kojem se ogleda zvonik nasega samostana, Turci imadu komad primorja, ali na srecu, koliko dosize solinsko polje. Mi smo dakle prava oaza u turskoj pustosi. Nije stoga za zamjeriti Mlecanima, Sto se oni ljuto boje, da ne bi koja sitnica pomutila mira s tako opasnim susjedima.
    —	Sve to ja priznajem, dragi moj ujace.
    —	A kada se sve to dobro promisli, zar se ne mogu potpuno shvatiti njihove ostre zabrane protiv izazivanja turskih podanika na mejdan .. .
    —	Ali, ja, dragi ujace, nisam izazvao, niti kanio iza-zvati!
    —	Znadem i vjerujem da nisi. Ali te se zabrane protezu i na prihvacanje izaziva s njihove strane.
    —	Toga ja nisam znao. To je prestrogo! To nas, ujace, osramocuje!
    —	Osramocuje! Neka bude na tvoju. Ali te zabrane, moj Petre, nisu od jucer. Ima tomu cetrdeset godina sto je duzde Landò izdao ostru zapovijed, kojom zabranjuje, u svim mletackim posjedima, svaku zadjevicu sa susjednim Turcima. Tu zapovijed proglasuju redovito u svim nasim gradovima jos i sada gradski knezovi i poglavari, sto nam salju iz Mletaka, kada preuzimaju upravu gradova i tvrdava.
    —	Tu je zabranu prosle jeseni proglasio i Marko Barba-rigo, sjecam se vrlo dobro. Dapace, i toga se sjecam, popra-tio ju je posebnim vrlo ostrim odredbama. Ali, ja sam uvijek to shvacao, da se zabrana proteze na zadjevice s nase strane. Inace, mi cerno biti uvijek osramoceni, grdno osramoceni, ako koji Turcin, bez nase krivnje, nas izazove.
    —	Ipak je tako, moj Petre. Zabrana se mletacka proteze na svaki mejdan s Turcima, skrivili ga oni, ili nasi ljudi.
    —	Dobro. Neka bude! Ja, dragi ujace, vjerujem, da je sveta istina svaka vasa rijec. Ali, treba uvaziti i to, da je vojniku cast nada sve! Da sam odbio agina izaziva, ne bi ziva dusa rekla, da sam dobro uradio, jer sam se pokorio mletackim zakonima. Svi bi rekli, naprotiv, da sam kukavica, i da sam se sakrio iza principovih i knezevih zabrana!
    —	Naslo bi se i takvih zlobnika, to priznajem. Ali . . . .
    —	Sad, molim vas, ujace moj dragi, da li bi ja, kapetan Baric, smio i dalje da pasem sablju junacku i da se postav-
56