— Ti da si uzrok! Ti se varas, moje milo srce! Kazem ti: ljuto se varas. Ti mislis, sto te je aga spomenuo u svojoj poruci, da si ti uzrokom mejdanu. Niposto, duso! Ja cu da ti to odmah razjasnim. — Kako? Da cujem! — Ako junak, koji na mejdan izaziva, dvoji, da li ce mu se protivnik odazvati, tada naumice uplete u izazov ime osobe protivniku najmilije, znajuci da ce ga time u zivac ubosti, pa ce mu se sigurno odazvati. Eto, po tom vidis, da ti nikako ne mozes da budes uzrokom mejdanu. Ti si spo-menuta onako usput, a Petar bi se i bez toga sutra ogledao s Mehmet-agom. — Dobro bi bilo, kad bi tako bilo, moj mili Ivo! Ali, ja se bojim, da tako nije! — Negó, kako? Reci, duso! — Ja vjerujem, da je sve to po Bozjem dopustenju. — Sve biva, duso, po volji dragoga Boga. — Znas li ti, zasto je Bog dozvolio sutrasnji mejdan? — Zasto? Da cujem. — Da mene kazni. — Da kazni tebe?! — Da, da, da mene kazni! Oh, moj Ivo, ti ne pojmis koliko sam ti nesretna! — Tvoja te masta ljuto vara, Jelko! Tvoja je masta bolesna. Stvar je onako, kako sam ti ja naveo, i nikako dru-gaCije! — Varas se, Ivo; kruto se varas! Tvoj je brat, dapace, sav sretan, sto ce sutra, uz Bozju pomoc, kazniti agu, sto je u izazov onako nedostojno upleo tvoje ime. On je dapace sretan, kazem ti, sretan i veseo, sto mu knez nije zabranio mejdan. Kad je Ivo spomenuo kneza, djevojka je raskolaeila oci, i kao da je sva protrnula. Spustila se s kreveta i nijemo se zagledala u vjerenika, kao da zeli procitati u njegovim ocima, ne krije li se mozda u njegovim rijecima koji drugi smisao. Nekoliko je casaka ostala u tom polozaju, ne znajuci, od uzbudenosti, sto da misli. Izgledala je koji cas, kao da ce joj um potamnjeti, jer ce Ivo, ako je vec ne zna, eto sad doznati njenu tajnu. Ivo ju je stoga zacudeno proma-trao, kad ona odjednom pocme kao nesvijesno: — Ivo, sto si ono cas prije rekao? Petar da je sretan! Zasto bi bio on sretan? 83