Sto sad? Tvoj je nalog bio, da se k crkvici ne prilazi; ali sam ipak promislio: ako su doplovili prijatelji, dobro; ako nisu prijatelji, vrsit cemo svoju duznost! I tako, sve misli u jednu: poklopili smo konje, pa evo ñas sretno ovdje.
    —	Doista, u sretan cas, Ivo . . . Bog zna, kad cemo se opet vidjeti . .! Ovo su nasa senjska braca i ja cu sad na njihov brod.
    —	Kod rta Svetoga Jurja — tiho doda vrtlar.
    —	Eto Petre, sad znadem, zasto me je srce neprestano vuklo na ovu stranu. Ni sam ne znam, kuda smo sve nocas projasili, ali nije mi se dalo daleko odavle.
    —	Ah, moj Ivo, koliko mi je laglje ostaviti ovu svetu rodenu grudu, kad je Bog dopustio, da te u ovom casu vidim. Reci mi, Ivo . . . Sto je od moje sirotice?
    —	Petre, . . . mozes se domisliti. Strepi za te . . . Ne moze da se primiri . . . Samo bunca o vjesalima, otkad je doznala za knezevu zabranu.
    —	No, utjesi je. Barbarigo me ovoga puta vjesati ne ce! Kazi joj sve, da se umiri.
    —	Ja se nadam, da ce se primiriti, kad dozna, kako si krasno umaknuo.
    —	U ostalom, dragi moj Ivo, sto ces ... da ti recem. Ti si joj odsele i brat... i sve ... Suvisno je, da ti je pre-porucam . . .
    —	Petre, ti znas, koliko ja Jelku ljubim!
    Stiti je, Ivo, proti svakomu! Slutim da ce se sve urotiti protiv sirote ...
   —	Ne ce je se nitko ni dodirnuti, osim preko moje ljesine!
   —	I moje! — doda Dujam; a oci su mu, sve u tami, bljesnule.
   —	Ne smijemo gubiti vremena, gospodine kapetane — izjavi jedan od Uskoka. — Nasi na brodu bit ce nestrpljivi.
    —- Pravo velis, prijatelju. S Bogom, moj dragi Ivo; po-tresnim ce glasom Petar i zagrli svoga pobratima. — Reci Jelki, da ce moja misao biti uvijek kod nje . . . Pozdravi mi starca ujaka i tvoju majku.
    —	Casnom ocu Mikuli taj cu pozdrav jos nocas ja ispo-ruciti — -oglasi se Lovro jedva susprezuci suze.
   —	S Bogom, Dujme! S Bogom, Lovro! Bog vas oba cuvao!
    —	Bog nam bio svima na pomoci! — doda Lovro, pa mu se uz jecaj odronile dvije krupne suze niz staracko lice.
138