ravnodusnost njegova za sutrasnji dogadaj, nikako ne moze da bude cist posao.
    —	Pa sto da uradimo, dragi ujace?
    —	Sto da se uradi? Ni sam ne znam, kako bih ti odgo-vorio. Hm! Barbarigova mi je prijaznost prema tebi cudna, neshvatljiva! On te nije ni prizvao, niti ti je porucio, da se kanis mejdana . . . Znas kakva mi se misao mota u mozgu?
    —	Da cujem, ujace!
    —	Da u tom poslu imade svoje prste, makar kroz devetu ruku, bas on, knez Marko Barbarigo!
    —	Barbarigo da ima tu svoje prste! — usklikne Petar.
    —	Da, da, on, Barbarigo! To mi moj zdravi razum kaze. Jer, reci mi, molim te, da nisu po srijedi njegovi prsti, zasto ti on ne bi zabranio nesto, poradi cega bi bas njega mogli iz Mletaka pozvati na odgovornost?
    —	Moguce je, da se on nada, da cu ja sutra podleci.
    —	On se doduse moze nadati, ali samo dragi Bog moze znati tko ce sutra podleci. Pa i u tom uzasnom slucaju, da bas ti podlegnes, opet nije iskljuceno, da ga iz Mletaka na odgovornost pozovu, ako se onamo dozna za taj dvoboj. Shvacas li sada, zasto mi je crna sumnja pritisla razbor i pamet, i da ta crna sumnja nije bez svakoga temelja.
    —	Priznajem, ujace.
    —	Ta napokon, zar moze biti tesko knezu Marku Barba-rigu da zapovjedi kapetanu Petru Tomicu, da sutra ne smije uopce iz grada izaci? Zasto pak on to propusta?
    —	Za dobro moje, nikako!
    —	Eto, vidis, sad se slazemo. Samo Ito cu ja da ti to jos malo razjasnim. Barbarigova ti je prijaznost, moj Petre, hinjena, licemjerska. On, ja tako sudim, moj dragi Petre, cezne, Bog znade zasto, da te unisti! Vjeruj ti meni! Ispao sutra mejdan kako mu drago, za tebe ce ispasti naopako! Bilo da ranis, bilo da pogubis Mehmet-agu, Turci ce se pri-tuziti ravno u Mlecima, a ti ces biti zrtvom njihova izrav-nanja. Pogines li, ne dao Bog, moj Petre.....
    Dobri starac ne dorece, jer ga nesto u grlu sapelo, a niz nabrano mu se lice skotrljala krupna suza. Petar se takoder snuzdio i desnicom podbocio lijepu glavu na naslon stoica, docim mu je lijeva na balcaku sablje pocivala. Starac izvadi iz sirokog rukava veliki modri rubac, obrise suzu, pa nastavi:
    —	Zaliboze, nase nam osvjedocenje nista ne pomaze, kad ne smazemo dokaza, da je po srijedi Barbarigov prst;
60