—	Jesu li pak istrazivali, kako je mogao poginuti lijepi Bonaventuri?
    —	Nasli su ga umorena; pa su ga jednostavno pokopali u crnu zemlju! Svi su se domisljali da je samo Blankin prst tu po srijedi, i stoga je istraga morala da izostane!
    —	Vrazja, stoput vrazja zena! Vidis, to mi se svida! Pijmo, Alfonso, u njezino zdravlje!
    —	Pijmo, tim vise sto ona dañas nije vasa Blanka udo-va Bonaventuri!
   —	Nego?
    —	Slusaj. Kad je Blanka obudovjela, tad je istom veliki vojvoda poceo da gotovo luduje za njom. Kako pak on nije imao od nesretne Ivane nasljednika, ocitovao je Blanki zelju, neka ga ona obraduje muskim djetetom. Blanka, naravski nije oklijevala da mu tu zelju ispuni...
   —	Tu cednu zelju!
    —	I pócela je malo zatim hiniti trudnocu.
    —	Bez dvojbe: savrseno je hinila?
    —	Najsavrsenije! i po simptomima i vanjskim oblicima.
    —	Vrazja zena! Pijmo Alfonso! Vidim: nista nema nova pod suncem! Blanka nije bila prva, a ne ce biti ni zadnja takva komedijasica!
    —	Sad slusaj! Kad su se navrsili oni stanoviti mjeseci* pócela je ona hiniti one stanovite boli, trudove, i...
    —	Toboze je dala na svijet cedo!
    —	Da, cedo, isti onaj dan u susjedstvu rodeno i za skupe novce kupljeno!
    —	Sjajna glumica!
    —	I tako ti je, moj veliki vojvoda postao najsretniji otac!
    —	A, je li se znade, tko je prava majka toga ceda? Ne ce ni njoj biti zio ...
    —	Prava je majka brzo netragom nestaia. I u tom poslu» valja da je Blanka sve udesila ...
    —	Vrazja zena! Pijmo Alfonso!
    Kad su prijatelji jos jednom isprazniii case, Barbarigo ce opet:
    —	A sta je, molim te, na sve to poduzela velika vojvot-kinja, Austrijanka?
    —	Ona? Nije imala vremena da se izjavi u predmetu.
    —	Zar su i nju? — i Barbarigo ucini znak pod vratom.
    —	Govorilo se i ovo i ono. Sigurno je samo jedno: i njezina je smrt Blankino maslo!
128