—	Dakle, Dujam nije ubio?
    —	Ubio je; ali u obrani postenja jedne djevojke.
   —	Koje djevojke?
    —	Toga ti ja ne znam.
    Bozo se zamisli. Poslije male stanke, na uho ce Marku:
    —	SjecaS li se razgovora one veceri kod »tete Mande«?
    —	Sto misli§ reci?
    —	Da je Celie bio zarucen sa sestrom kapetana Tomica.
    —	Jest, sjeéam se.
    —	Da nije ona ta djevojka?
   —	To je moguce.
    —	Pa tko je htio oskvrnuti djevojku?
    —	Gradski knez. Sjecas li ga se?
    —	Ona kukavica! Nistarija!
   —	Da, on.
   —	A sto je s djevojkom?
    —	Komes je rekao, da je nestaia.
    —	Je li umakla, ili su je ...
   —	Umakla bez traga!
    Sior Beppo se primicao krmi, pa su oba umukla kao zali-veni. A kad se je komes opet uputio prema prameu, i upustio se u razgovor s »kapom«, Bozo prihvati:
   —- Mi im moramo pomoci!
   —	Ako Bog da! nastojat cemo.
   —	Moramo! makar nas zivota stalo!
    —	Ja sam kajel!
    —	Cekaj ... Izgleda mi, da nas struja zanosi... Obr-nimo malo lijevo . .. Prazni smo pa nas lako zanosi....
    Kad je brod bio opet u pravom smjeru, Bozo prihvati:
    —	Sreca bozja, sto se nismo iskrcali!
    —	Ti si htio, ali meni nije sree dopustalo da ostavimo »Gloriu«.
   —	Ali sam odmah pristao na tvoju, kad sam doznao da éemo u daleki svijet.
    —	Sad me dvostruko veseli, sto smo ostali...
    —	I mene, Bog mi je svjedok!
    —	Ja mislim, da je dragi Bog tako htio ...
    —	Bog ce pomoci, da pravedni ne stradaju!
   -— Da smo se mi dva iskrcali, mozda bi oni bili iz-gubljeni!
    —	Bog je htio da ostanemo.
    —	Hvala mu budi i slava!
162