rice«! Ta napokon, i on bi se morao bojati, da bi kakvim god slucajem mogia isplivati na povrsinu istina.
    —	Onaj gospodin tvrdi, da se je Barbarigo morao uteci krupnoj neistini.
   —	Kako to?
    —Barbarigo, citalo se na brodu, znademo kako je stvar prikazao. A onaj gospodin tvrdi, da je po srijedi nesto sa-svim trece.
   —	Tako?
    —	Da, tako, ekcelencijo. Da li se sjecate, sto sam ja samo onako bubnuo, kad smo prosle jeseni vozili Barbariga u Split, bas glede njegovih pustolovina?
    —	Da, da, sjecam se. Pa je li zar kakva pustolovina po srijedi?
    —	Kad bi bila pustolovina, jos, jos!
    —	A radi se ...?
    —	O zlocinu, ekcelencijo!
    —	Da bi Barbarigo pocinio zlocin?
    —	Nasilje na jednoj djevojci.
    -— Tako? A u kakvom bi savezu mogia da bude ta dje-vojka s ovim galijotima?
    —	Djevojka je, rece Papalic, sestra onoga sto je ubio turskoga agu.
    —	A gdje je taj?
    —	Sretno je umakao. Onaj manji galijot mu je pomogao da umakne.
    —	A onaj visoki? Nije li on ubio Barbarigova oficijala, i to u sluzbi?
    —	Kakva sluzba, ekcelencijo! Sestra onoga bjegunca dosla je k Barbarigu da isprosi milost za svoga brata. A taj cas je bio kod njega njegov oficijal.
   —	Pa onda?
    —	Barbarigo je htio da siluje krasnu djevojku, najljepsu u Splitu, a oficijal mu je njegov pomagao da je svlada. Onaj visoki slucajno se desio u palaci kad je djevojka pócela va-piti pomoc. To je onaj cuo, provalio je u sobu, i kad je vidio
o	cemu se radi, trgnuo je sablju i proburazio oficijala.
   —	A Barbarigo?
    —	Izgleda, da je i on dobio svoje!
    —	Ako je doista tako bilo, bogme se je i Barbarigo na-sao u skakljivom polozaju!
    —	Pa je izvijestio »desetoricu« kako je mislio da ce naj-bolje zastititi sebe! Eto, tako vam je to bilo, ekcelencijo. —
160