se zagledao jos kao golobrado momee u Jelku Tomicevu, pa ju je nedavno i isprosio. Ali, na putu njihovoj sreci bio je poznati mletacki zakon, te je, po naputku kanonika Andrije Tvrde, bio podastro svijetlomu duzdu od Mletaka poniznu prosnju za iznimnu dozvolu vjenéanja. Odgovora na tu pro-snju nije jos bilo.
     Ivo Celic bio je visok, stasit miad covjek, plave rudaste kose i brcica. U njegovim se modrim ocima odrazivala sva plemenstina njegove duse. Opeenito je bio eijenjen i ljubljen, koliko i njegov pobratim. Obadva su nosili jednaku vitesku odoru hrvatsku. Dañas je Ivo stupao lagano, a u vrticu je dvaput popostao. Na kucnim se je vratima okrenuo, opet popostao, pa se onda lagano penjao stepenicama.
    —	Dobar vecer, Jelkice! — nazove on djevojci jos na vrhu stepenica.
    —	Bog dao dobro, Ivo! Ljubljeni, mili, moj jedini Ivo!
—	i zivo ga ogrli netom je koraknuo sa zadnje stepenice. Usne im se odmah spojile u vruci dugi cjelov, a zatim je dje-vojka spustila svoju lijepu glavu na njegovo rame i briznula u plac.
    —	Bog s tobom, draga Jelkice! Kakve su to suzice? Sto bi to imalo da znaci? — rece Ivo i primi joj njezno lijepu glavu, koju prinese pred svoje lice, pa se zivo zagleda u njezine divne crte.
    —	Reci mi, duso draga, sto bi imale da znace te suzice?
—	opet ce Ivo, i utisne joj na celo zarki cjelov.
    —	Oh, dragi moj Ivo! Ne znace nista. Ta sve je u Bo-zjim rukama! Bog dragi neka sa svima ñama upravi!
    —	Da tko ce, ako ne ce Bog, duso moja draga! —
     Ivo se sad spusti na najblizi stolac, a nju posadi na svoje
koljeno. Lijevom joj obavije vitki struk, a desnicom joj stade gladiti kosu i lice. Ona je caskom bila zamisljena i nijemo buljila u pod. Konacno poeme:
    —	Nadala sam ti se s Petrom.
    —	Nisam ga vidio, golubice moja, citavo poslije podne. Znas i sama: sluzba je sluzba. Ti si se nadala, da cu doci s njime, a ja sam pak drzao, da cu ga naci kod tebe.
    —	Izasao je odmah poslije objeda. Rekao mi je, da ima stosta da uredi, a onda, da ce odjasiti u Poljud, do ujaka. Znas, moj Ivo, on zeli da ga ujak bla-go-slo-vi — jedva izrece sirotica i brizne u grcevit plac.
    —	Nemoj, duso, tako! — njezno ce joj Ivo, naslanjajuci njezinu lijepu glavu na svoje lijevo rame. — Dragi Bog ce
79