jednom razgovarali, da Barbarigo i s Petrom i sa mnom ne samo sto nije strog, vec je dapace blag i prijazan.
   —	To znaòi, da Petar ne bi mogao dijeliti s agom mejdan, da nije knez kakav je?
    —	Drzim, da ne bi!
    —	Oh, jadna li sam ti i nesretna! — zarida gorko Jelka i zdvojno zalomi rukama, docim su joj se iz ociju prosula dva potocica suza. — Jadna li sam ti i nesretna ja sirota! Boze!. . . Ipak je to strasno! Uzasno je to!... Zasto sam na svijetu, nemila sirota! Zasto me nije smrt pokosila netom sam Bozje sunce ugledala!... Nesreca se je sa mnom rodila! Time, sto sam na svijet dosla, zadala sam smrt ubogoj majci naìtoj!... Sad cu, nesretnica, zadati smrt jedinomu bratu svomu!... Ivo moj, bjezi!... Bjezi, Ivo, od nesretne Jelke tvoje!... Bjezi, Ivo moj,... dobri, plemeniti Ivo!
    Ni munja ne bi bila Ivu osinula silnije od tih rijeci. Pricinilo mu se kao da ga bijedna pamet ostavlja, jer nije shvacao razloga takvim rijecima svoje Jelke. On je drzao, da Jelka ipak cilja na agin izazov, pa joj obujmi glavu, na-sloni je na svoja prsa, pa ce je tjesiti:
    —	Duso, Jelko, primiri se! Siino si uzrujana. Tvoja je masta raspaljena, i ne mozes pravo da prosudis stvari. Primiri se, a hladno razmisli sto sam ti netom kazao. Osvje-docit ces se odmah, da tu po srijedi, nema, i ne moze da bude ni sjenke kakve tvoje krivnje ...
    —	Kriva sam, kriva sam, Ivo moj! — zarida opet dje-vojka. — Ja sam svemu kriva!
    —	Molim te, Jelko, sto bi ti kriva bila, da te je Mehmet-aga upleo u svoju poruku! Ti si tomu kriva bas toliko, ko-liko sam i ja! Vec sam ti razjasnio, a sad ti ponavljam, da nekoji tako obicavaju, jer kada protivnika u zivac ubodes, neboj se, da ce ti ni mejdana ni bilo cesa odbiti! Eto zasto je, i samo za to je aga upleo tebe u svoju poruku. Ti znas, koliko te Petar ljubi! On bi za te navalio na cetu Turaka, kamo li se ne bi ogledao s Mehmet-agom! Umiri se, duso, jer Petar moze svaki cas da dode, pa promisli, kako bi na njega djelovalo, da te nade zaplakanu.
    Ivo zamukne. Jelka, licem naslonjenim Ivi na prsima, samo je jecala i suze brisala, docim joj je on gladio kosu i vrat. On bi joj rado bio jos govorio, da je posvema osvje-doci, da joj svaku sumnju rasprsi, ali je bio toliko smeten i potresen da nije smagao rijeci. Jelka se pomalo primirila,
86