bio vec na otvorenom moru. — S kopna se osjecao lahoric. Sior Bona sad zapovjedi, da se razapnu sva jedra, a momci iz carnea da se vrate na brod. Kad je sior Bono do§ao na krmu, da upravlja manovrom mnogobrojnih jedara, upita ga knez:
    —	Nadate li se vjetru, sior Bono?
    —	Poceo je lahoric s kraja, a to je dobar znak. Bude li nocas i malo vjetra, mogli bismo, pomocu nasih cetrnaest jedara, sutra biti u Kvarneru.
    —	Bit ce vjetra, ako Bog da! — doda fra Andeo.
   —	Ako Bog da! — ponovi zapovjednik i ode prema pramcu.
    U to se je i Petar vratio na krmu, pa je knez nadovezao razgovor.
    —	A je li istina, Sto se je proculo za Marka Barbariga?
   —	Jam judicatus est! Vec mu je Bog sudio! — odgovori fra Andeo.
    —	Dakle, ipak ...
    —■ On je vec pod zemljom — prihvati Petar. — Doznao sam slucajno sve od njegova gondoliera. Barbarigo je neku vecer posao u igracnicu u San Moisè. Zadrzao se do zore slijedecega dana. Pratila ga je nesreca, pa je zakartao citavi svoj imetak. Izgleda, da je ostao i duzan golemu svotu, koju je obrekao piatiti do slijedece veceri. Njegov ga je gondoliere cekao kao obicno. Marko Barbarigo bio je vrlo poti-§ten, pa na gondolierov upit: »Kuda, ekcelencijo?« odvratio mu je: »odvezi me k vragu!« Gondoliere se odmah dosjetio sto je na stvari, pa nije vise niti obijelio. Iskrcao ga je pred vratima kuce, u kojoj je stanovao. Barbarigo mu nije dao ni prebite pare; znak, da su ga u igracnici odrli do koie. Sutradan su nasli Marka Barbariga gdje se bori sa smrcu. Kad se je nesretnik probudio, valja da je odmah ispio otrov. Prizvani lijecnici nisu mogli da mu pomognu, jer je bio veé mrtav. Jutros su ga zakopali.
    —	Jam judicatus est! — ponovi fra Andeo. — Bog mu je sudio; mi mu vise suditi ne smijemo! —
    Nakon kratke stanke knez upita redovnika:
    —	Jeste li, casni oce, zadovoljni s vasim putovanjem u Grac?
    —	Nisam ja bio samo u Gracu, vasa milosti. Bio sam ja i u Becu, a zaletio sam se i do Ugarske.
    —	A sad dólazite?
   —	Ravno iz Beca.
181