crkvu. U Jeronimovoj je spilji cesto boravio svoje dane po koji pustinjak, nakon sto se je zasitio bucnoga zivota u svi-jetu, da pred Bogom okaje mladenacke svoje prekrsaje. Ne-koji su tvrdili da je tu boravio i Néstor hrvatskih pjesnika, dika i ponos grada Splita, Marko Marulic. —
    U doba kojim se bavimo zivio je u spilji svetoga Jero-lima pustinjak Ilija, koga je narod samo pod tim imenom poznavao. Je li to bilo pravo njegovo ime, i je li on doista bio samo isposnik, toga nije znao nitko; kao sto nitko nije znao, kako "rù odakle je dosao. Narod ga je vrlo stovao po-radi njegova isposnickog zivota i prilazio je k njemu za du-hovnu pomoc, vjerujuci u izvanrednu moc njegove molitve. Romanticne svoje spilje Ilija nije ostavljao nikad, osim u ranu zoru blagdanà, da pribiva sluzbi Bozjoj u crkvi poljud-skih fratara, ili da inace, u duhovnom poslu, pohodi casnoga oca Mikulu. O drugim kakvim njihovim vezama nitko nije nista ni slutio, osim njih dvojice i gdjekojega rijetkoga po-uzdanika senjskih Uskoka. —
     Nije se jos bio prostro ni prvi suton, kad je vrtlar Lovro, kao da su ga vile nosile, dospio do pustinjakove spilje, ve-ruci se po pustim puteljcima, kako mu je bio nalozio otac Mikula. Dok je pustinjak Ilija razabrao, da je Lovro poslanik casnoga Mikule, primio ga je vrlo srdacno. Lovro mu je od-mah razlozio o cemu se radi, pa su se oba pozurila da napri-prave suhadi i drva, da im vatre, kako je odredio otac Mikula, budu veselije plamsale.
    Kako one veceri mjesecine nije bilo, a bio se nadvio i tanak oblak, da se nije vidjelo zvijezdama traga, mrak se je brzo ulovio, da nisi lako razabirao na nekoliko koracaja tamne predmete. Pustinjak se je najprije Bogu pomolio, da im bude u pomoci pri velevaznom poduzecu; pa kad je bilo doba, kresnuo je o kremen, zapalio gubu, koju su podmetnuli pod drva, pa su vatre lako zaplamtjele. Kako se je pak od istoene strane osjecao lagani lahoric, to su oba, i pustinjak Ilija i Lovro, posjedali na tu stranu otkud se je lahoric osjecao. Tako su bili zasticeni i od dima i od topline, pa su laglje mogli poticati vatru i slobodno promatrati morsku pucinu.
    Vrijeme im je sporo protjecalo, kao sto se pricinja sva-komu koji ceka. Ali se je ipak nizala ura za urom, te nije mogia biti daleko ponoc, kad su oba ugledali na moru sitno •crveno svijetlo, koje se je do tri puta pomaljalo, da se nakon par casa opet sakrije. Lovro je bez daha zurio u daleko ono
133