—	Ako je tomu tako, kako me uvjeravas, drzim, da bi bilo uputnije, da se uhitbena zapovijed izvrsi u noci, ne-cujno, bez najmanje buke.
    —	Svakako, vasa milosti. Oni ce jos nocas lezati na dnu kule, a ja cu vec pronaci nacin, kako ce vec sutra dje-vojka plakati pred koljenima vase ekcelencije.
    —	To ti tako mislis, naivni moj Luka!
    —	Nije, da ja mislim, nego ja vjerujem. Vasa ce ekce-lencija popustati njezinim suzama onako, kako ona bude popustala vasim zeljama.
   —	Na primjer?
    —	Prvi njezin popust moze da se nagradi obecanjem, da cete Tomicu smrtnu kaznu na vjesalima zamijeniti dozi-votnom robijom! Povesti cemo protiv obojice istragu, koju cemo zavlaciti po miloj volji. Ona ce sigurno svaki cas dola-ziti, da moli i zaklinje da popustite od strasne nakane. A vi cete. . . vec prema prilikama. Malo danas, malo sutra, ali uvijek ustrajno u strogosti; pa kad se ona osvjedoci, da samo o njoj ovisi zivot i sloboda brata i vjerenika, postat ce meksa nego li je gnjila kruska; a na koncu konca, kad je se zasitite, vasa ce ekcelencija proglasiti osudu, kakvu bude htjela! Tko ce protiv nje prosvjedovati?
    —	Lijepo ti to kazes, Luka. Ali, koliko sam ja mogao cuti od drugih, ovaj je narod cudan. Ovaj narod drzi do nekakve svoje casti! Za cast zrtvuje sve! Tko tebi jamci da ce ona, makar i za slobodu svoga brata i vjerenika, zrtvo-vati tu cast?
    Luka se zamisli. Barbarigo stane opet setati gore dolje, pa kad se je opet zaustavio pred Lukom, ovaj se usudi uzvra-titi. — Doista, ekcelencijo, narod je ovaj cudan! Eto je minulo preko stopedeset godina, sto ga svojim imenom i svo-jom moci zasticuje siini mletacki Lav, pa ipak zazire od stranaca, kako ono krste nas, svoje gospodare, od preko mora. Pa ta njihova razvikana cast! Zar nije gotovo smi-jesno, kad se promisli, sto smo sve morali poduzeti, kakvu li smo kasu morali skuhati, samo da omogucimo obiénoj pucanki da dospije u zagrljaj vase milosti. Svuda po svi-jetu, ovake bi si djevojke prste lizale, da ih pomiluje, kamo li ogrli, ruka gospodina, u cijoj je ruci zivot i sreca svakoga gradanina. To je doista surovost i divljastvo! To je puka tvrdoglavost ovoga divljega naroda! Bilo bi doista strasno, da nakon tolikoga naprezanja, tolikoga mozganja, konacno nam ne uspije stvar bez sile!
104