—	Ja sam, sto se toga tice, vasoj ekcelenciji. ..
    —	Da, da, ti si svoje kazao. Znadem sto si kazao. Ali stoji i to: da je Tomic poginuo, Turci se ne bi nikako pri-tuzili, jer ne bi imali zasto. Ja pak, s mojom sluzbenom za-branom, koju si onako pametno zaglavio, bio sam pred sena-tom pokriven, lijepo da bi se onamo sto i doznalo. A konacno, sto je ipak najglavnije, bio bih dañas sutra s izrazom najvece boli prosao preko onoga dragoga vrtica, stupio u onu carobnu kucicu, naglasio kako sam s izdanom zabranom htio da joj spasim brata, pa bih joj izrazio svoju najdublju zalost nad gubitkom svoga najodlicnijega vojnika i casnika. U isto doba, opet s izrazom najvece boli, pozalio bih, sto se je kapetan Celic nesmotreno iskazao prema meni nepo-koran, jer, mjesto da makar silom dade provesti moju za-branu, on je sa svojim ljudima ostao na licu mjesta, da uziva gledajuci kako se starije naredbe nogom gaze. Djevojka bi se davila u suzama, vjerovala bi mojim rijecima, zacela bi, po prirodnom nagnucu, pouzdanje u me, osvjedocena da govorim iskreno, a ja, nakon stanovitog oklijevanja, konacno bih se smeksao i obecao, da cu Celicu suditi najblaze sto bude moguce. Djevojka bi se tada jos jace rasplakala. Ja bih Célica ipak dao zatvoriti, ona bi sama dosla k meni da opet place, da moli milost i. . . bila bi moja! Ovako bi se stvar razvila, da je Tomic poginuo. Docim sada?
    Barbarigo preuzme opet setati gore dolje. Luka je samo buljio u pod. Konacno Barbarigo prihvati:
    —	Sad je stvar daleko zapletenija! Tko zna, ne ce li nam se jos sva osnova rasplinuti!
   —	To nije moguce, ekcelencijo — usudi se Luka i po-digne glavu. — Glavno je, da je nasa pticica ili, kako vi volite kazati, ribica u mrezici. Sad treba postupati u smislu postojecih propisa protiv jednoga i drugoga. To je onaj pravi smisao Tomicevih rijeci: — Bit ce, sto Bog dade! — Kad ih vasa ekcelencija dade oba zatvoriti, da, onda ce biti sto Bog dade! Djevojka ce doci jednako rasplakana; sami ce je nagon dopratiti pred vase noge, a tada. . . eto, tad ce biti sto Bog dade! Bit ce vasa, ekcelencijo! —■ veselo usklikne zlocinac.
   —	Bit ce moja! Samo kad bi se to obistinilo!... To kazes samo ti, a ja nisam naivan kao sto je Luka Kolubrin!
    —	Naivan!. . . Luka Kolubrin naivan!
    —	Da, da, naivan! Tko ti jamci, moj pametni Luka, da su se oni uopce u grad povratili, predosjecajuci, sto ih ceka!.
102