votu bojala svoga vjerenika? Zasto je jedva docekala da sinoc ode, a inace ga je uvijek zadrzavala, da otide kasnije?
    Slijedeci joj je dan bilo vec laglje. Vrijeme, kaze se, da je najbolji lijecnik, pa i ono nekoliko sati sto je nocu pro-teklo bilo je dovoljno, da dónese melema njezinoj ranjenoj dusi. Sto je bilo, to je proslo, — rekla je sirotica, — a pono-vit se ne ce, jer ne moze ... Knez, sva je prilika ne ce je nikad vise ni vidjeti... Ona ce se vjesto uklanjati svakoj prigodi, ne ce izlaziti iz svoga vrtica, a tu, pogotovo u njezinoj kucici, ne ce je doista potraziti. Sad ipak moze da bude mirna, pa joj ne ce biti vise tjeskobna prisutnost njezina Ive; ona ce ga sad opet njezno zaustavljati, kada se digne na polazak. Doista, nije lijepo sto je istinu zatajila; ali, napo-kon, nije li mozda bolje, sto nije sve kazala, jer, samo dobri Bog zna, kako bi to bio shvatio i brat i vjerenik.. . Na stvari, konacno, nije bilo nista. Ona ce i one Barbarigove rijeci i onaj njegov pogled duboko zakopati u zaboravi, pa ce time biti svemu kraj, a njezina ce dusa uzivati najljepsi mir...
    Tako je proslo par daña. Nije nikamo izlazila, nije ni-koga do li svoje vidala, pa se je bila sasvim primirila.
    Ali, podvecer jednoga daña u tom istom tjednu, bas kad je poslije sparnog daña zalijevala svoje mile ruzice, da joj budu ljepse pred slikom Bogorodice, iznenada se pojavio pred njezinim vrticem Marko Barbarigo, na povratku sa setnje u gradskoj sumid podno brda Marjana. Prolazeci mimo, Babarigo je pogledao u vrtic upravo u cas, kad se ona ispravila, da zalije drugi ruzin grm. Njihovi su se pogledi i ovoga puta sastali za trenutak. Barbarigo kao da se je htio zaustaviti, ali je ipak proslijedio svoj put. Njoj je bilo pri srcu, kao da ju je munja osinula. Ona je ostala kao ukocena i onda kad je knez zamaknuo drugom ulicom. Sva joj je krv stinula. Cinilo joj se, kao da ce se na otvoriti zjalo, koje ce je zivu progutati! A onaj stari dusmanin, onaj unutarnji glas brzebolje opet se javio, opet ju je stao prekoravati, opet joj je donio pred oci vjerenika, te joj je opet predbacio, kako ne ce smjeti da mu kaze, da je mimo njezina vrtica prosao gradski knez, jer bi joj on odmah na licu sve procitao. Da, on bi je mogao upitati, kako joj je to moglo da zapne u oko, sto je mimo vrtica njezina prosao gradski knez?! Ne smije li zar da svaki gradanin mimo prolazi? A sto bi mu ona na to odgovorila? Morala bi mu i opet zatajiti istinu, ili priznati sve! Bila je ona, i osjecala se je neduzna, ali Bog zna kako bi
74