Kad su dospjeli do njih, orosile su se oci svoj cetvorici. Ali, akoprem je »kapo« jos spavao pod palubom, trebalo je suspregnuti svaki osjecaj. Stoga su se pred drugima drzali kao da su medusobno sasvim nepoznati. Samo u zgodan trenutak, kada nitko nije mogao da cuje, Bozo je izmijenio koju rijec s Dujmom, docim je Marko brijao glavu kapetanu Ivi Celicu.
    —	Znate li, kako smo dospjeli ovdje?
    —	Sve znamo, dragi Dujme.
    Poslije nekoliko casaka, u zgodan trenutak, opet ce Dujam:
   —	Neduzni smo.
   —	Znademo. Bog ce pomoci!
    —	Je si li cuo sto za djevojku?
   —	Jesam.
    Tad ce Ivo pod glas:
    —	Je li spasena?
    —	Umakla je na sigurno mjesto.
    —	Bogu hvala! — izvi se iz srea Dujmu i Ivi.
    —	Cvrsto vjerujemo u Bozju pomoc — dometne Dujam.
    —	I vas dvojice! — uvjereno ce Ivo.
    —	Do prigode, ucinit cemo vise nego li da ste nam ro-dena braca!
    —	Bog vam platio! — odvrate im oba.
    Dok je pojedini galijot bio obrijan, dodavali su mu u kablu vode, da se opere. Nakon pranja, svaki je metlicom imao da ocisti i klupu i palubu pod sobom. —
    Eskadra se je pod Manfredonijom zadrzala puna tri dana, jer je bilo dosti robe za iskrcati a i za ukrcati. Ta su tri dana bijedni galijoti na »Gloriji« pocivali. Kapo i njegovi pomagaci strogo su pazili na Ivu i Dujma. Premda su sje-dili jedan od drugoga, nisu smjeli razgovarati. Jednom se je kapu pricinilo da su izmijenili koju rijec, pa im se je zagro-zio bicem i kaznio ih »cepom« za debela tri sata. —
    »Cep« je bila naoko laka, ali u istinu teska kazna za nesretne galijote. Osim vanjskih znakova uzasne nji-hove sudbine, kao sto je bio onaj nedostojni zig na nàsici, pa okovi i obrijana glava, o vratu im je joste visio cep, i to pravi cep iz pluta. Na kapovu su zapovijed galijoti morali stisnuti taj cep medu zube i drzati ga dokle ne bi kapo zapovjedio da ga ispuste. Ta se je kazna zadavala i pojedi-nom galijotu i svima skupa, ako su se, za vrijeme sutnje, usudili da kojom rijeci pomute grobnu tisinu, kakva je imala
165