— A taj je stisak meni, dragi ujace, dozlogrdio, te sam vec razmisljao ne bi li stresao na koji nacin te okove i postao slobodan covjek. — Ti si o tom vec razmisljao? — Jesam, vise puta. Ali konacno se odluciti nisam mo-gao, jer imam obveza, koje zahtijevaju od mene, da se i nadalje zrtvujem u mrskoj sluzbi nasih gospodara. Tu je moja sestra Jelka; ja ne mogu da je zapustim, akoprem i glede nje same ne vidim na koncu konca cestita izgleda. — Kako to? — Znate, da je vec dugo vjerena za moga pobratima kapetana Ivana Célica. — Poznam ga. Momak od oka, i kazu mi, vrlo cestiti — Ali, dok je Ivan na piaci principovoj, ne smije da je vjenca! — Znadem, vrlo dobro znadem, jer Mlecani taj zakon strogo provadaju. i — Da je Jelka opskrbljena, ne bih casa pocasio, da im se na kapetaniji zahvalim i ostavim svoj dom i grad. — Pa kuda bi onda? — Onamo, kamo me vec dugo sree vuce! Isao bih k braci, k nasim junackim senjskim Uskocima. Da mi je osigurati Jelku, ne bih casa pocasio! Na te se je rijeci staromu redovniku pocelo vedriti dotle tmurno lice.Usnama mu je strelimice preletio sitan smijesak radosti. Zadovoljno ponovi on zadnje Petrove rijeci: — Ti ne bi casa pocasio? — Ne bih, ujace, tako mi Bog pomogao! Vi ste se u svo-joj mladosti macem u ruci borili uz oca nasih uskockih so-kolova, slavnoga Petra Kruzica, a ja cu, ako Bog da, uz bok njegovim osvetnicima! Samo da mi je sretno umaci! Ne treba mi odore mijenjati! Ovaj kalpak s perom, ova modra dolama, jecerma s tokama, ovaj svileni pojas, pa teska zavinuta sablja, koju pase i duzdeva straza, to je sve nase, hrvatsko. Tako se nose i uskocki poglavice. Mlecani se pak puno ne brinu kako se tko nosi, samo ako se lavski bori za slavu nji-hova svetoga Marka! — A stit? primijeti smijeseci se otac Mikula. — Sto ces sa stitom? — Sa stitom, sto cu? Da, istina je, ne bih ga mogao upotrebljavati, jer je na stitu lik svetoga Marka, pa bih ga rado ostavio za uspomenu makar i knezu Marku Barbarigu! — zavrsi Petar iskrenim zadovoljnim smijeskom. 63