onomu, koji mu zavodnika kceri preda ziva ili mrtva!
    —	Sad mi ozivljuju u pameti razne potankosti. Blanka je bila rijetka krasotica, zar ne, Alfonso?
    —	Krasotica prvoga reda, dotle nevidena. Kazu da se u Mlecima nije nikad rodila ljepSa zena!
    —	I nestaia je s tim Bonaventuri! Eto, Alfonso, to ti je uspjeh! Kamo li nasi uspjesi!
    —	Ja mu, dragi moj Marko, ipak ne zavidam. Stvorovi kao Blanka, naglo planu, pa naglo i ugasnu! Njihova je ljubav dapace prenaglo ugasnula.
   —	Kako to?
    —	Lijepo, to jest vrlo jednostavno. Moj dragi Marko, kraj hladnoga ognjista, — a Bonaventurijevo izgleda da je bilo cesto mrzlo, — i Blankina je ljubav pocela brzo hlad-njeti, dokle se najzad nije smrznula.
    —	Siromasni Bonaventuri! Ali, za nas dvojicu, takvo smrzavanje zenskog srea nije nista nova! Meni se je, na primjer to dogodilo nebrojeno puta! Ja sam dapace uvijek na vrijeme predvidio priblizavanje tih ledenih santa, pa sam u pravi cas uzmaknuo. — A sto je dalje bilo s Blankom?
    —	Sad ti istom pocima pravi njezin roman. Nije Blanka zena da se utopi u casi vode! Svijesna svojih cari, kojima ju je priroda izvanredno obilno nadarila, prepustila je siroma-snoga Bonaventuri-a njegovoj sudbini.
—	A ona?	.
    —	Ona? Ona ti je bacila svoju mrezicu ... — nasmije se Bovini.
    —	Da ulovi oboritu ali i zlatnu ribicu, da joj ognjiste ne bude nikad vise mrzlo, zar ne? — dometne Barbarigo.
    —	I ulovila je ona ribicu doista zlatnu, bisernu dapace, i jos vise! Osnova joj je divno uspjela! Pomisli, koga joj je uspjelo da ulovi?
   —	Koga bogatasa?
    —	To bi za nju bio premalen zalogaj! Ulovila je samo-ga Velikoga Vojvodu Toskanskoga Franju! Jesi li dobro upamtio?
    —	Franju Toskanskoga! — klikne Barbarigo.
    —	Da, njega, Franju Toskanskoga! Njega, glavom!
   —	Hm! Vojvodu Franju Toskanskoga! — opet ce Barbarigo. — Cekaj cas. Ja sam toga velikoga vojvodu vidio jednom u Veneciji. Cekaj! Domislit cu se odmah! Kad je ono bilo ...?
126