Odmah su izasli. Lovro je pomno zakljucao vrata, pa su se oba spustila puteljkom prema obali. Lovro je u kratko, na oduske, obavijestio Petra o svemu, a nije propustio ni da se pohvali, kako je vjesto kormanio od Marjana do Luke. Dodao je pak odmah, kako sad njega u camcu vise ne treba, jer ce gospodin kapetan na povratku do Marjanskog rta kor-maniti jos vjestije od njega.
    —	Kako ce se radovati casni otac Mikula, kad mu pri-povjedim, da nam je, Bozjom pomocu, sve lijepo za rukom poslo — zavrsi Lovro kad su izasli na proplanak. —
    —	Ona dva Uskoka sad su pristupila k Petru. I docim su se oni rukovali s njime, oglasi se u onoj mrtvoj tisini konjski topot. Uskoci odmah trgnuse handzare, ali ih Petar umiri, jer na konjima ne mogu da budu neprijatelji, vec po svoj prilici njegovi stratijoti, dakle prijatelji. Ali, i ona dva Uskoka u camcu, dok su zamijetili konjski topot, poskakali su na kraj i potrkali prema proplanku, da pomognu braci, bude li od nevolje. Uspeli su se na proplanak isti cas, kad su se, na kraju zapadnoga puteljka pojavila dva konjanika.
    —	Tko si bozji? -— upita kapetan Tomic.
    —	Prijatelji, dragi moj Petre! — odazove se kapetan Celie, skoci s konja i zagrli svoga pobratima. — Sa mnom je tvoj vjerni Dujam.
    —	Zdravo Ivo! Zdravo Dujme! — zadovoljno ce Petar. Sam Bog vas je poslao, da ipak saznate nesto o meni. Samo, ne pojmim, Ivo, kako si se mogao domisliti, da cu bas u ovo doba noci ostaviti svoj sveti zatvor?
    —	Slucajno, dragi Petre. Kad smo se ono rastali na so-linskoj cesti, rekao si mi, da ces po svoj prilici nociti gore u crkvici, ali da nitko ne smije blizu doci. Kasnije sam promi-slio, da bi bilo najbolje, ako ja glavom preuzmem nocnu sluzbu na ovoj strani. Stoga sam uzeo sobom samoga Dujma.
    —	Dobro si se sjetio, Ivo. I nabasali ste u pravi cas. jer da ste dosli malo kasnije ...
    —	Nabasali smo, kako rekoh, slucajno. Krizali smo dov-de, i puteljcima i oputinama, od Marjana pa sve do Broda-rice; ali uvijek daleko od crkvice. I kad smo se, iza ponoci, na Brodarici odmarali, pricinilo nam se kao da cujemo plju-sak vesala. Kako se nije vidjelo ama bas nista, spustili smo se na zalo i dalje prisluskivali. Izgledalo nam je kao da se plju-sak gubi prema istoku. Kad je opet nastala mrtva tisina, stao sam razmisljati, pa sam dosao do osvjedocenja, da je onaj brod ili camac, sto mu drago, sigurno amo u Luku zakrenuo.
137