Glava mu je htjela da pukne od silnoga mamurluka, a zile kao da ce mu sad provaliti iz koze. Rastezavica i zijevalica mucile su ga neprestano, tako da mu se je od siine napetosti na casove iz ociju po koja suza odvalila. Kad se je donekle primirio, podmetnuo je obje ruke pod glavu na jastuk, pa je stao prekapati po uspomenama iz prosle noci. Ponajprije, kao da sam sobom razgovara, izlanuo je:
   —	No, Bovini je mogao doista da bude zadovoljan! Sjajna vecerica!
    To je doduse bio opceniti, ali mozda i jedini bistri uti-sak njegov iz prosle noci. Od svega drugoga necega se je sjecao kako tako, ali veci mu je dio bio zastrt kao nekakvom maglom. Sjecao se je dobro, da mu je gost bio sjajno raspo-lozen, da je pripovijedao same zanimljivosti, a sve opet za-cinjeno pijanom duhovitoscu. A kad se je sjetio koje od onih duhovitih pripovijesti, spopadao ga je nekakov ludi smijeh, koji mu je samo umnazao mamurluk u glavi. Dapace, trza-vica smijeha znala je na casove biti toliko neodoljiva, da se je, rastegnut na krevetu, poceo groznicavo iresti, a zile u glavi kao da ce mu popucati. Tada nije mogao da dulje drzi ruke pod glavom, vec bi ih zurno izvukao, slozio na celu prste, a sljepocice cvrsto stisnuo medu dlanove. Takav mu je stisak prijao: krv mu je caskom slabije sumila po zilama, pa mu trzavica nije uzrokovala tolike boli.
    Prekapajuci tako po uspomenama iz prosle noci i boreci se s vlastitim zivcima i zilama, najedared ga spopade takav smijeh, da je morao skociti s kreveta, te onako gò kao mah-nit glavinjati po sobi brzim korakom, drzeci sveudilj dlano-vima stisnute sljepocice. Sjetio se on taj cas prefriganke Blanke Cappello, te kako je ona obradovala velikoga vojvodu toskanskoga tudim cedom.
    —	Divna je to zena! — klikne Barbarigo, kad se je ko-nacno zaustavio pred velikim zrcalom. Ali u isti taj cas s'jetio se on i Jelke Tomiceve, sjetio se mejdana, pa Luke i svojih odredaba.
   —- Do bijesa! Eto sam skoro zaboravio onu krasnu gusku! . . . Da, da . . . Krasna je ! . . . Luka je valjda sve dobro udesio . . . On je vrazji svat! Boji me se kao zive vatre, ali bi za novac izdao i rodenoga oca, da mu je ziv . . . Izdao bi mozda i mene! . . . No, da je pravi lopov . . . onaj pravi... i da se moze svemu domisliti... on bi sada ... da. .. ne, to nije moguce ...
    Barbarigo se izvali u naslonjac. Misao mu se ni za cas
140