galijoti — imadu najbudnije paziti, da ne bi ti njihovi novi drugovi ma bilo kako umaknuli. Stoga im se nalaze, da bez-odvlacno prijave svaki i najsitniji sumnjivi znak glede takova pokusaja. U slucaju, da bi oni to propustili uciniti, a ta dva opasna galijota bi umakla s broda, to ce se susjedima klupe, uz koju budu okovani zlocinci, Dujam Tvrde i Ivan Celie, odmah odsjeci nos i oba uha.« Naredba je svrsavala ostrom zabranom, da, ako bi ta dva galijota ipak pobjegla »nitko im ne smije pruziti utocista ni u posvecenom, ni u privatnom mjestu.« Ne ce se uvaziti nikakova isprika, »buduci da se galijota moze na prvi mah prepoznati po sasvim obrijanoj glavi i bradi, po zigu na ruci, i po znaku okova na nozi«. ■—■
    Vec je slijedeci dan otplovila cijela eskadra Atlantika niz zapadnu obalu Jadrana put Manfredonije. Ako ne bi na-stupila nepredvidena nuzda, da se skrene kamo drugamo, tu je imala da bude prva postaja. Kako je vec bio uveden na brodove kompas, mogio se je pioviti i podalje od obale. Na kormilu su bili Bozo i Marko, jer je sior Beppo postavljao za »prvu strazu« uvijek njih dvojicu, kao najvjestije i naj-pouzdanije. — Jutro je bilo divno, a mrtva je tisina vladala sve do desete ure. Tada se istom poceo javljati vjetric od sjevero-zapada, ali samo toliko, da je u pocetku tek namrskao onu krasnu velicanstvenu plavu povrsinu. Istom kad je vjetric ojacao, maleni su se valici poceli odbijati od bokova mrke eskadre, ali teretne su galije tek lagasno odmicale, jer im je vjetric bio preslab za jedra, pa je i veslacima pratilice »Glorie« trud bio manji, buduci da su lako podrzavali svoj brod u propisanoj udaljenosti od eskadre. Nadkomes Balbi zadrzavao se na palubi poradi sparine sto je vladala u kva-dratu. Setajuci hodnikom, izmedu veslackih klupa, nekoliko se je puta zaustavio kod Tvrde i Celica, i pozorno ih pro-matrao. Konacno je sjeo blizu kormila, gdje je sior Beppo ne-pomicno stajao, pa se je odmah izmedu njih razvio razgovor, koji nije izbjegao uhu nasih kormilara.
   —	Koliko vise promatram — poeme Balbi — onu dvojicu Barbarigovih galijota, nikako mi ne ide u glavu, da su oni zlocinci, kako su nam ih opisali.
    —	I ja sam ih promatrao, ekcelencijo, -— odgovori sior Beppo —, pa mi se onaj visi cini nekakav krupni dobricina, docim mi onaj nizi odvise plemenito izgleda, a da bi mogao biti zlocinac.
    —	Ali, tu je osuda; a »Vijece« ju je potvrdilo. Bit ce da su ipak krivi. ..
158