poslanici valja da su u Carigradu dokazivali, kako je bila odlucna uloga Hrvata, osobito u zadnjoj kobnoj bici, pa ìm stoga treba oduzeti Dalmaciju, koju su i onako dobili od carstva na poklon.
   Da je kralj Zvonimir bio samo neutralan u ovom sporu, to bi vec bilo mnogo u prilog i Bi-zantu i Veneciji, pa se stoga bas ne moze toliko ni zamjeriti Mlecanima, sto su odlucili tu cinjenicu do kraja izrabiti u Carigradu. Rat se je jos sveudilj vodio, i tesko mu se je mogao predvidjeti konac; pa eto Mlecani, kojima car Aleksij, malo prije, god. 1082., bijase osigurao najvece trgovacke po-vlasti i polaksice, sad iznose na sredinu pitanje dalmatinskih gradova, koji su vec vise decenij a bili u sklopu hrvatske drzave. Venecija je u naj-manju ruku htjela zastrasiti kralja Zvonimira, i time ga prisiliti, da istupi iz saveza s Normanima, s kojima bi tada ona i Bizant lako obracunali.
   Car Aleksij nije o mletackoj zelji doista dugo razmisljao, jer nije imao radi cega da razmislja. Tako zvana Dalmacija (romanski gradovi) nije se vec dugi niz godina ni obazirala na nemocni Bizant. Po srijedi i ne bijase drugo do li davno zastarjela prava na tu Dalmaciju. Caru je bilo stoga vrlo lako odreci se svih svojih »prava na Dalmaciju i Hrvatsku«, i prenijeti ih na duzda mletackoga, sto je i izvrsio izdanjem posebne »hrisovulje« (zlatne buie). Tom prigodom car, da dokaze duzdu svoju osobitu milost, podijeli mu cast »protosevasta«.1)
   *) Lucius: o. c. lib. III. pag. 111. — Romani n, o. c. I. p. 327. — R a c k i : o. c. pag. 97.
109