zeca bila nalik onima senjskih Uskoka u XVI. i XVII. stoljecu, koji su svrsilì velikim uskockim ratom.
   Pita se samo: zasto se mletacki brodovi nisu uklanjali sukobu s Hrvatima; zasto nisu piovili niz istocnu obalu apeninskog poluotoka ili sredinom Jadrana?
   Eto, to je jedno pitanje, na koje treba da se smjesta odgovori.
   Mletacki trgovacki brodovi bili su prisiljeni obilaziti Istru i pioviti nasim arhipelagom. U cita vom naime srednjem vijeku sve do Flavija Gioie, koji je iznasao kompas, trgovacki su brodovi piovili kao i u doba rimskoga carstva, ako nije i ta grana ljudskoga umijeca u prvoj polovici sred-njega vijeka nazadovala prema rimskoj epohi, kao sto se je u to doba nazadovalo uopce u svakoj grani ljudske kulture.
   A kako se je u carsko rimsko doba piovilo, imademo opsiran opis rimskog pisca Vegetija, koji nam je ostavio knjigu pod naslovom: »Epitome institutionum rei militaristi,, i u njoj iscrpljivih vijesti o rimskoj navigaciji. Vegetij je svoju knjigu pisao oko polovice petoga stoljeca krscanske ere, dakle na domaku srednjega vijeka, koji pócima pod konac toga stoljeca. Moderni pak po-morski historiografi su slozni, da je jos du©o u srednjem vijeku ostalo navigatorno umijeée u istom stadiju (kao i brodogradnja) kako je bilo kod Rimljana u carsko doba, ako nije jos i nazadovalo.
   Pa sto nam pripovijeda Vegetij? On kaze, da je trgovacki brod plovio samo s pogodnim
27