koliko je iznosio godisnji prinos dalmatinskih gra-dova, a dobio je darova i u naravi, ali je zato on, knez hrvatski, postao prosti eksponent bizantinski, kojemu je cak i Venecija siala darove, da njezini brodovi mogu bez smetanja pioviti hrvatskim di-jelom Jadranskoga mora. Ali, koliko je sve to mogio i goditi Zdeslavu, toliko je narod bio neza-dovoljniji s njegovom politikom. Konacno se je narod pobunio i Zdeslava smaknuo.
   Zdeslava je naslijedio Branimir (879.—892.). Promjenu na knezevskom prijestolju osj etili su odmah osobito u Veneciji, jer je Branimir bio opet narodni vladar, koji je pomorsku silu Hrvata podigao do najveceg ugleda. Mlecani su odmah opremili protiv Hrvata vise ratnih brodova (naves longae), ali se ti povratise, a da nisu nista opravili. Da se pod tim krije poraz Mlecana, nije se tesko domisliti, dok njihov sluzbeni pisac k ovoj vijesti dodaje, da to brodovlje nije nigdje mogio da nade neprijatelja: snusquam enim hostis repertus est«.1)
   Papa Ivan VIII. brzo je uvidio, koliko je za-sluzan Branimir za katolicku stvar, pa ga stoga u svom pismu od 7. lipnja 879. nazva »uzvisenim muzem« i »slavnim knezom«, te mu veselo priopci, da je na dan Spasova, sluzeci svecanu sluzbu Bozju na oltaru blazenoga Petra apostola, blago-slovio njega i citav njegov narod i cijelu zemlju njegovu, da dovijeka zdrav u dusi i tijelu vlada sretno i sigurno zemaljskom svojom knezevinom.
     Sabellicus kod LuÉica: De regno Croatiae et Dalmatiae, pag. 64.
48