moguce, da gizdava Venecìja, stotinu i vise godina placa godlsnji danak malenome, gotovo neznatnom primorskom plemenu. On pace nekom zloradoscu doznacuje mletacki danak tome sitnom plemenu, kao da je za Veneciju to bila manja sramota, nego li da ga placa mocnoj jednoj drzavi, Hrvatima, koji u ono doba ne bijahu doista na nizem kul-turnom stupnju od njegovih sunarodnjaka!
   Zaglavljujuci pitanje o mletackom danku po-navljamo: pravilo je historijske kritike, da se vri-jednost pisca historije ima ocjenjivati prema vri-jednosti izvora, iz kojih je on crpio. Prvotni izvor imat ce uvijek prednost i vecu vrijednost od dru-gotnoga; pace vrijednost ovoga ovisi lih o vrijed-nosti onoga, i o nacinu, kako je prvotni izvor bio upotrijebljen. Za Dandolovu kroniku je dokazano i priznato, da je ona za starije doba samo los pri-jepis kronike Ivana Djakona, pa da i za starije doba vrijedi toliko, kolika bijase Dandolova vjernost pri iscrpljivanju Ivanove kronike. Za nas je kronika Ivana Djakona prvotni i najbolji izvor za doba duzda Petra II. Orseola i hrvatskoga kralja Svetoslava. Ivan je poznavao Hrvate samo, koliko su bili u odnosu s Venecijom; inace on bijase duzdev kapelan i tajnik. Nekoji misle, da je bio cak i duzdev sin! Ivàn bijase trajnc uz svoga gos-podara; njemu je duzd povjeravao najvaznije po-slove, kad ga je kao poslanika slao u strane drzave. Prema tome Ivan Djakon ni je samo odlican clan duzdeve najblize okoline, vec i sposoban drzavnik, koji bijase u polozaju i mogucnosti, da bude o svemu najbolje obavijesten. I kad nam takav muz svjedoci, da su poslanici hrvatskoga kralja dosli u
6
81